Sunday, July 27, 2008

Vojska kanibala


Krstaši-kanibali (minijatura, 13. vek)


Ispred zidina niške tvrdjave se jula 1096. ulogorila neobična vojska prosjaka, seljaka, bogalja, žene i dece. Reč je o tzv. Seljačkom krstaškom ratu, prethodnici Prvog krstaškog rata. Ova masa siromašnih i očajnih ljudi će ostati zapamćena kao vojska ljudoždera.

Papa Urban II je 1095. pozivao vernike u Krstaški rat sa ciljem oslobadjanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevernika. Papa je planirao da se u krstaški pohod krene 15. avgusta 1096., ali mesecima pre toga sakupile su se brojne neočekivane vojske prosjaka, seljaka i vitezova nižeg stepena. Duhovni vođa ovog pokreta siromašnih je bio harizmatični monah i nenadmašni orator Petar Pustinjak iz Amijensa. Jahao je magarca i oblačio se prostom odećom. On je godinama duž severne Francuske i Flandrije propovedao krstaški rat. Tvrdio je da to radi po nalogu samog Hrista. "Vojska" koju je Petar Pustinjak sakupio sastojala se uglavnom od nepismenih seljaka, koji nisu ni znali kuda idu i gde je Jerusalim. Masu siromašnih seljaka predvodila je grupa vitezova nižeg ranga koji su jedini imali ratnog iskustva.

Petar i oko 40 000 "krstaša" je iz Kelna krenulo 20. aprila 1096. godine. Ovu vojsku gladnih, bolesnih i siromašnih je bilo teško kontrolisati. U masi je bilo i žena, dece i staraca. Neodgovorna rulja će se narednih meseci transformisati u jednu od najsurovijih vojski koju istorija poznaje. Od desetina hiljada ljudi preživeće samo tri hiljade krvožednih ratnika poznatih kao Tafuri. Tafuri su ime dobili prema vitezu koji ih je predvodio, "kralju" Tafuru. Petar pustinjak je sve do pada Jerusalima ostao njihov duhovni vodja. Osnovna ideja pokreta je bila da su životi nevernika potpuno bezverdni. Spojivši se sa regularnom krstaškom vojskom učestvovali su u opsadama Antiohije, Mare i Jerusalima. Nakon pada tih muslimanskih utvrdjenja Tafuri su masakrirali lokalno stanovništvo, silovali žene a zbog gladi koja je zavladala odali su se i ljudožderstvu. Letopisac, Raul od Kana svedoči: "U Mari, naši su odrasle pagane kuvali u kotlovima, a čeljad su nabijali na ražanj i proždirali pečene". Albert od Eksa pak kaže: "Našima se nije gadilo da jedu ne samo ubijene Turke i Saracene nego ni pse!". Arapski hroničari su ih smatrali živim djavolima. Mit o zapadnjacima – ljudožderima se medju Arapima održao do današnjih dana. Brojne su legende koje pripovedaju o okrutnosti ove grupe siromaha koja je aprila 1096. godine krenula prema istoku.

U Zemunu je došlo do prvih incidenata. Posle svađe o ceni nekih cipela na zemunskoj pijaci izbija pobuna i sveopšti napad na Zemun u kome krstaši ubijaju 4.000 Mađara. Prelaze Savu posle borbi sa beogradskom posadom vizantijske vojske. Građani su napustili Beograd, a krstaši su ga opljačkali i zapalili.

Posle sedam dana, 3. jula dolaze do Niša. Na levoj obali Nišave, na mestu današnjeg Trga Kralja Milana, krstaši su podigli svoje stanište. Da bi dobili odobrenje za kupovinu hrane od gradjana, zapovednik Niša, duks Nikita zatražio je taoce koji su mu dati, posle čega su krstaši mogli trgovati, ali ne i otimati hranu, koje je Niš, kako tvrde izvori, imao u izobilju. Sukoba oko kupovine hrane nije bilo sve dok taoci nisu bili oslobodjeni. Kada su taoci pušteni došlo je do sukoba krstaša i jednog trgovca. Ovaj dogadjaj je izazvao krstaše da zapale milinove na Nišavi i objekte za stanovanjena levoj obali reke. Duks Nikita je odmah intervenisao, poslao je vojsku. Poginulo je više krstaša i oduzet im je deo plena. Ovaj sukob nagnao je Petra pustinjaka, koji je već napustio Niš, da se vrati radi pregovora. U medjuvremenu 1000 njegovih krstaša izvršilo je juriš na preko mosta na glavnu kapiju niške tvrdjave. Došlo je do žestokog sukoba u kome su krstaši bili pobijeni ili podavljeni u Nišavi. Nemački izvori kazuju da je u Nišu stradalo oko 10000 krstaša i oko 2000 kola sa tovarom, dok su se ostali razbežali po okolnim brdima.

Krstaši su izgubili četvrtinu ljudi. Preostali su se pregrupirali tek kod današnje Bele Palanke. U Sofiji se 12. jula sreću sa vizantijskom pratnjom, koja ih vodi do Konstantinopolja gde stižu 1. avgusta.

Vizantijski car Aleksije I Komnin nije znao što da radi sa takvom neobičnom i neočekivanom vojskom. Prevezao ih je preko Bosfora do 6. avgusta. Aleksije Komnin je upozorio Petra da se ne upušta u borbu sa Turcima, dok ne stigne glavnina krstaša, koji su još bili na putu. Medjutim Petar Pustinjak je imao sve manji uticaj na izmorenu i izgladnelu masu ljudi.

Deo krstaša, šest hiljada Nemaca, nakon pljačke po okolini Nikeje zauzimaju slabo branjeni grad Herigordon i koriste ga kao bazu. Znajući slabosti ovog utvrdjenja Turci 29. septembra blokiraju jedini izvor vode za napajanje grada Herigordona. Posle osam dana iznureni žeđu krstaši su se predali. Preživeli su samo oni koji su prešli u islam.

Kada je u glavni krstaški logor stigla prava vest što se desilo u Herigordonu, zavladala je panika. Petar Pustnjak je tada bio na putu za Konstantinopolj da dobije snabdevanje. Većina vođa se zalagala da pričekaju Petra. Ali Žofri Burel je zapalio mase govorom da je kukavički čekati i da trebaju udariti na Turke. Njegova volja je nadvladala ostale.Cela vojska od 20.000 krstaša krenula je 21. oktobra prema Nikeji. Žene, decu i starije su ostavili u logoru.

Pet kilometara od logora na mestu gde put ulazi u usku šumovitu dolinu Turci su postavili zasedu. Kad su Turci napali nastupila je panika i dali su se u beg. Oni koji su se borili su pobijeni. Samo 3.000 sa Žofri Barelom sklonilo se u jedan stari napušten zamak. Vizantijska mornarica ih je spasila opsade. Tri hiljade Tafura se pridružila pravoj krstaškoj vojsci koju su predvodili plemići Gotfrid Bujonski, Rejmond Tuluški i Boemund Tarentski. Prema legendi je kralj Tafura, kao najhrabriji vodja krstaša, lično 1097. krunisao Gotfrida Bujonskog za kralja "oslobodjenog"Jerusalima.

Sunday, July 13, 2008

Dionisova pećina

Niš je zahvaljujući lingvistima dobio nadimak "grad vila". Bugarski lingvista Dečev u svom rečniku tračkih imena zastupa mišljenje da je Naissus tračka reč. Dečev objašnjava reč Naissus pomocu indoevropskog korena snau = teći, odnosno srodnih oblika koji označavaju nimfe sa izvora, izvor ili tečnost. Ovu etimologiju prihvataju i drugi ugledni lingvisti. Opisano tumačenje je steklo veliku popularnost, te nimfe odnosno vile postaju simbol grada na Nišavi. Ko su bile vile iz Niša (Naissusa, Nisosa)? Slovenska predanja nam ne govore puno o tome. Ipak, u antičkim grčkim predanjima se pojavljuje legendarno mesto gotovo istog imena, Nisa. Legendarna Nisa je bila naseljena nimfama koje su nazvane Nisijade i koje su poznate po tome da su bile dadilje maloletnog boga Dionisa. Smatra se da su legendom o Nisi Grci pokušali da objasne njima strano ime uvezenog božanstva Dionisa. Protumačivši da ovo ime označava Boga iz Nise, dali su se u potragu za mestom njegovog porekla. Ipak, možda je zajedno sa kultom Dionisa, u Grčku uvezeno i predanje o Nisi. Bez obzira na poreklo ove legende, brojni su pokušaji da se Nisa locira.

Isihije Aleksandrijki, leksikograf iz V veka, daje pregled lokacija mitske Nise. Isihijevu listu čine: Arabija, Etiopija, Egipat, Vavilon, Crveno more, Trakija, Tesalija, Kilikija, Indija, Libija, Lidija, Makedonija, Naksos, Pangajos (mitsko ostrvo južno od Arabije) i Sirija. Dakle Nisa se prema grčkim autorima mogla nalaziti bilo gde u okviru njima poznatog sveta. Ipak, najraniji pomen Nise je u Ilijadi. Prema (takodje mitskom) pesniku Homeru, mitska Nisa se nalazi u ili oko Trakije. Ovo je u skladu sa verovatnim tračkim poreklom kulta boga Dionisa. Kako se Niš nalazi na zapadnim granicama antičke Trakije nije neosnovano proglasiti ga za potencijalnu lokaciju njegovog imenjaka iz legendi, Nise.

Dionis

Šta znamo o Dionisu i njegovoj vezi sa Nisom?

Dionis je nastao iz preljube. Dionisov otac je bio vrhovni bog Zevs a majka smrtnica Semela.

Rodio se u Tebi, mada se mestom njegovog rođenja smatraju i Naksos, Krit, Elida, Teos i Eleutera. Kad je trebalo da dođe na svet, ljubomorna Zevsova žena Hera odlučila je da ga ubije. Posetila je ljubavnicu svoga muža, Semelu, u liku stare dadilje i nagovorila je da zamoli Zevsa da joj se barem jednom pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Najviši bog je u svom samoljublju ispunio Semelinu želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen tutnjavom gromova. Dogodilo se upravo ono što je Hera želela: jedna munja je zapalila tebansku kraljevsku palatu, a plamen je uhvatio i Semelu, koja je u smrtnom strahu rodila nedonošče. Ali, umešao se Zevs. Svoju ljubavnicu je, doduše, prepustio njenoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gustog bršljana koji ga je sačuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dete iz skrovišta i zašio ga u svoju butinu da se do kraja razvije. Kad se Dionis "po drugi put rodio", Zevs ga je predao bogu Hermesu da brine o njemu.

Hermes nije bio oženjen, a kako je kao glasnik bogova neprekidno bio na putu, nije imao vremena da odgaja mladog Dionisa, pa ga je predao Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dionisa, poslala je na Atamanta ludilo, ne bi li u nastupu besa ubio dečaka. Kralj je, međutim, poubijao samo svoju decu i ženu, jer se u poslednji čas umešao Hermes i Dionisa spasio od smrti. Odneo ga je u u gore pomenutu Nisu i poverio ga nimfama Nisijadama, koje su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim u vinovu lozu, i odgajale ga uprkos svim Herinim podvalama i zamkama. Tu je Dionis prvi put probao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje starateljke i svoje pratioce silene i satire. Otud je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom postao bog tog napitka.

Kad je Dionis odrastao ljubomorna Hera ga je pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim delovima sveta. U Frigiji boginja Cibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izlečila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg)

Dionis se na Olimpu nalazi sa desne strane Zevsa i pridaju mu se mnogi epiteti: Megapenthes ("onaj od velike patnje"), Kissos ("bršljan"), Oinops ("vino")

Nisijade

Vratimo se Dionisovim dadiljama, Nisijadama. Iako postoje rezličite verzije legendi u Nisijadde se najčešće svrstavaju dve grupe nimfi: Hijade i Plejade.

U legendama se opisuje sedam Hijada, nimfi koje donose kišu:

  • Ambrosija
  • Eudora
  • Fesila
  • Koronida
  • Poliksa
  • Feja
  • Diona

Sestre Hijada su bile Plejade kojih takodje ima sedam:

  • Maja
  • Mereopa
  • Elektra
  • Tajgeta
  • Alkiona
  • Kelena
  • Steropa

Ovih četrnaest nimfi, Nisijada je živelo u Nisi. Kao nagradu što su odgajile njegovog sina Dionisa, Zevs ih je pretvorio u zvezde. I Hijade i Plejade se nalaze u sazveždju Bika. Hijade čine glavu a Plejade rep Bika.

Hijade su smatrane zvezdama koje donose kišu - u vreme njihovog pojavljivanja u novembru i maju mesecu počinje sezona kiša u Grčkoj.

Plejade su, prema nekim mitovima donosile ambroziju bogovima iz zemalja na Zapadu, a tome odgovara i njihovo grčko ime „Peleiades“ ili golubice. Prema drugim tumačenjima, njihovo ime podiče od reči „Pleo“ ili ploviti, ploviti brodom, zbog toga što je njihov izlazak na nebeskom svodu, označavao povoljno vreme za plovidbu.

Dionisova pećina

Ako je Nisa Niš, gde se onda nalazi pećina u kojoj je po nadzorom nimfi odrastao mladi Dionis? U blizini grada Niša, u ataru sela Cerje, nalazi se pećina vanredne lepote koju meštani nazivaju Provalija a speleolozi Cerjanska pećina. Do sada je istraženo 6025 m hodnika, ali se pretpostavlja da je ovaj podzemni grad dugačak oko 20km. Cerjanska pećina je slično Diosnisovoj pećini imala skriveni ulaz koji je u dvadesetom veku proširen dinamitom. Ono što ovu pećinu čini posebnom i izdvaja je od ostalih jeste raznovrsnost i očuvanost morfoloških i hidroloških oblika, zatim raznovrsnost formi, veličina, boja i sastav pećinskog nakita u vidu stalaktita i stalagmita, helaktita, kitnjastih saliva, talasastih draperija, pećinskih korala, kristalnih cvetova, pećinskih prerasta... Monumentalnost pećinskih kanala i dvorana (neke od njih imaju dužinu veću od sto metara, širinu dvadeset do trideset i visinu četrdeset) posebno je zadivljujuća.
U svakom slučaju veličanstveno ukrašena Cerjanska pećina predstavlja mesto gde su Dionis i njegove dadilje-nimfe mogle godinama da se kriju od besne i ljubomorne Here.