Thursday, January 31, 2008

Ruka Sv. Prokopija


Kralj Solomon u Nišu 1071. godine.
Minijatura iz Chronicon Pictum


Jovan Kinam, vizantijski istoričar iz XII veka, je u svojoj Istoriji nekoliko puta pomenuo Niš nazivajući ga metropolom Dakije. Interesantna je epizoda koja govori o povratku ruke sv. Prokopija u Niš 1164. godine nakon što je vizantijska vojska pod vodjstvom cara Manojla I Komnina u ratu protiv Ugarske prodrla u Srem i zauzela Sirmijum. Ovu svetinju je 1071. iz niške crkve posvećene Sv. Prokopiju zaštitniku grada odneo ugarski kralj Solomon.


Kinam piše:

-Car je ruku mučenika Prokopija, koje se slučajno domogao u Sirmijumu, preneo u crkvu u Nišu i dodao je preostalom telu od koga je bila odvojena u stara vremena iz ovih razloga. Narod Ugra je veoma često pustošio romejsku zemlju i nešto malo pre vlade Aleksija Komnina osvojio Sirmijum i pokorivši mnoge podunavske gradove stigao sve do Niša. Naišavši tamo na sveti grob s moštima ovog mučenika, smatrali su, mislim, da je nečovečno odneti celo telo, pa su uzevši ruku otišli. Došavši u Sirmijum, položiše je u tamošnji hram svetog Dimitrija koga je u davna vremena bio sazidao upravnik Ilirika. Na tom mestu našavši ruku, car je uze, odatle prenese i kao što je rečeno, pripoji je ostalom telu.-

Mošti Sv. Prokopija su u Nišu ostale sve do 1386. kada su Turci po prvi put zauzeli Niš. Mošti su tada prenete u obližnje mesto koje po ovom svetitelju od tada nosi ime Prokuplje.

Sv. Prokopije

Sv. velikomučenik Prokopije je rodjen u Jerusalimu i zvao se Neanije. Otac mu je bio hrišćanin, a majka neznabožkinja. Nakon očeve smrti majka ga je vaspitavala potpuno u duhu idolopoklonstva, pa je u vojničkoj službi kod cara Dioklecijana dostigao čin vojvode. Progonio je hrišćane i na jednom takvom zadatku, na putu za Aleksandriju, desi se strasan zemljotres i vojvodi se javi Gospod i pokaza mu krst na nebu. Od tog trenutka cio njegov život postao je borba za krst i hrišćanstvo. Zbog toga je dospio u tamnicu gdje mu se ponovo javi Gospod i krsti ga imenom Prokopije. Neznabožci su tada u tamnicu bacili i 12 hrišćanki koje je Prokopije učio vjeri Hristovoj, tome kako će primiti mučenički vijenac (zato se u čini vjenčanja pominje i Sv. Prokopije). Ove žene su strašno mučene, a Prokopijeva majka gledajući njihove muke i hrabrost primi hrišćanstvo i bi pogubljena sa njima. Sv. Prokopije se usrdno molio za njih i sve druge nevoljnike.

Prije pogubljenja Prokopije se okrenu na istok pomoli se Bogu i prikloni svoju glavu pod mač te bi pogubljen. Hrišćani su tajno uzeli njegovo tijelo i sahranili ga.

Blogged with Flock

Od Konstantina Velikog do Nemanje

Konstantin Filozof, bugarski emigrant i biograf despota Stefana Lazarevića je Nemanjiće predstavio kao potomke Konstantina i Licinija. Iako je ova veza istorijski nemoguća, rodoslov je interesantan jer govori o svesti srpske vlastele o dalekoj istoiji područja kojim su vladali.

Veliki Konsta rodi tri sina, Konstantina, Kostantija, i Konstu i kćer Konstantiju, koju veliki Konstantin dade Likiniju za ženu, i kome odeli grčku čest carstva, da ga posluša i pomogne u mučnom razrušavanju. Ovaj Likinije beše dalmatinski gospodar, rodom Srbin, i rodi od Konstantije sina Bela Uroša, Bela Uroš rodi Tehomila, Tehomil rodi svetoga Simeona, a sveti Simeon rodi sa suprugom tri sina: Stefana prvovenčanog Kralja i Vukana velikoga kneza i Rastka, docnije narečenoga Savu, prvog arhiepiskopa srpskog. Ovaj isti venča svoga brata Stefana na Kraljevstvo. Stefan kralj rodi četiri sina: Radoslava, Vladislava, Stefana, Predislava. I Stefan bi narečen Uroš po imenu pradeda svoga, i njega nazvaše hrapavi kralj. On rodi dva sina: Stefana i Milutina banjskog (kralja). Milutin rodi Konstantina i Stefana Dečanskog, Dečanski rodi dva sina Dušmana i Dušana. Ovaj Dušan prestupi predele otaca svojih i postavi se samovlasno za cara. I rodi sina Uroša ,a Uroš ne imađaše dece, i osta ta loza bez potomaka.
(16). Druga glava rodoslova. Vukan drugi sin svetoga Simeona, brat svetoga Save, veliki knez, rodi sina župana Dmitra, u inočkom svetom obrazu Davida. Ovaj David rodi Vratislava kneza. Vratislav rodi Vratka kneza. Vratko rodi kđer Milicu. Ova postade supruga velikog kneza Lazara i rodi tri sina: velikoimenog ovoga o kome govorim despota Stefana, i Vuka i Dobrovoja. I mnogo ta loza procveta.

Blogged with Flock

Wednesday, January 30, 2008

Tragična ljubav u Bijaricu

Crkva u sklopu manastira Sv. Petke Iverice u Sićevačkoj klisuri je i spomenik jednom nesvakidašnjem dogadjaju koji je označio početak tragične ljubavi kralja Aleksandra i kraljice Drage. Skladnu crkvu je u neorenesansnom i vizantijskom stilu izgradio vojni gradjevinski inženjer kapetan Živojin Damjanović, koji je sa svojom minersko-inženjerijskom četom 1895. godine radio na probijanju pruge i puta kroz Sićevačku klisuru. Ova jedinica se nalazila kraj ruševina starog hrama sv. Petke Iverice kada je stigla vest da se kralj Aleksandar Obrenović umalo nije utopio u okeanu u francuskom letovalištu Bijaric 19. avgusta 1895. U znak zahvalnosti prema -svemogućem što je očuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije - , kako piše na spomen-ploči desno od ulaznih vrata, crkvu su sagradili oficiri i vojnici inžinjerijskih trupa, pod nadzorom pomenutog kapetana Živojina Damjanovića.

U spasavanju kralja Aleksandra je pomogla Draga Mašin, tada dvorska dama kraljice Natalije. Nakon ovog dogadjaja rodila se strastvena ljubav izmedju mladog kralja Aleksandra i deset godina starije udovice Drage, ljubav koja će ih oboje koštati života. Kraljica Draga nije bila plemenitog porekla. Rođena je 23. septembra 1861. u Gornjem Milanovcu u porodici Lunjevica. Njen otac, Pantelije Lunjevica je bio okružni načelnik Gornjeg Milanovaca, a majka Anđelija domaćica.

U svojoj devetoj godini, Draga je poslata na školovanje u Beograd. Osnovu školu je završila u Beogradu, zatim i "Cermankin zavod", odnosno "Ženski zavod". Tu je naučila više stranih jezika, među kojima ruski, francuski i nemački jezik. Za vreme boravka u Beogradu, Draga se počela baviti pisanjem romana i pripovedaka, prevođenjem knjiga za novac. I pored toga što je otac vodio dosta računa o njoj, kao vrlo mlada devojka je počela da zarađuje za život. Čak je objavila i nekoliko zanimljivih priča za inostrane časopise. Volela U Beogradu se prvi put zaljubila u studenta Bogdana Popovića, kasnije profesora i teoretičara književnosti, koji je od Drage bio stariji tri godine. Često su se sastajali u klubu književnika, gde je Draga često navraćala. Međutim, želje Draginih roditelja odvešće je potpuno daleko od Popovića. Udala se za inženje ra Svetozara Mašina i ubrzo je, nakon 3 godine, ostala udovica.


Po razvodu kralja Milana sa kraljicom Natalijom Obrenović 1888. kraljica je kupila dvorac "Sašino" u banjskom lečilištu Bijaric u Francuskoj, koji je dobio ime po njenom jedinom sinu Aleksandru Obrenoviću. Kraljica Natalija je na put pozvala i Dragu Mašin, da joj bude pratnja i dvorska gospođica. Prihvatanjem dužnosti dvorske dame, život Drage Mašin sasvim se izmenio. Taj položaj omogućio joj je i poznanstvo sa kraljem Aleksandrom.

Kraljica Natalija i Draga su najpre odputovale zajedno vozom u Rusiju, u posetu carskoj porodici Romanov a nakon toga stigle u banjsko lečilište Bijaric, na Atlantiku. U Bijaricu je Draga odlazila sa Natalijom na svečanosti, na prijeme i starala se za njenu garderobu, šminku i kozmetiku.


Mladi kralj Aleksandar je stigao u martu 1895. u Bijaric. Za to vreme, Draga se starala o uređenju i održavanju kupališne plaže u Bijaricu. Ljubav Drage i Aleksandra se rodila baš na tom mestu, kada je po navodima hroničara, spasila budućeg kralja da se ne udavi. U Bijaricu su počeli da se dopisuju, da se viđaju i izlaze zajedno. Kraljica Natalija se tome nije protivila jer je želela svog sina da spremi za moguću ženidbu sa nekom princezom visokog ranga. Međutim, između njih se rodila istinska ljubav, mnogo jača nego što su to Natalija i Milan mislili. Aleksandar je zamolio Nataliju da ga ostavi samog sa Dragom i da se vrati u Beograd, što je kraljica Natalija i učinila. U početku niko nije imao protiv ove ljubavi, misleći da je to samo prolazna avantura.

Neočekivano, njihova ljubav je krunisana brakom i kraljevskom krunom 1900. godine. Kralj Aleksandar je, kao i njegov otac, bio neuspeli prosac evropskih princeza. Ljubav koju nije mogao da nađe na strani bila mu je na dohvat ruke, tu pored majke, ali su joj se usprotivili i majka i otac.

Tom, prema mišljenju većine savremenika i povesnika, neprikladnom ženidbom, sin je otuđio od sebe i majku i oca, a potonjeg je čak prerano oterao u grob (1901). Srbija je izgubila svog gospodara, a Obrenovići su se našli na beznadežnom putu, jer se uspostavilo da kraljica Draga ne može da rodi. Bez naslednika nema dinastije! Ipak, i pored svih neprilika i otpora javnosti ljubav Aleksandra i Drage je opstala.

Ubistvo


Narodno nezadovoljstvo je iskoristila zaverenička organizacija da još više ubrza izvođenje ranije planiranog atentata na kralja sa ciljem zbacivanja dinastije Obrenović. Povod za završetak odlaganja je bilo ubistvo u Smederevu jednog srpskog žandarma od strane Draginog rođenog brata Nikole Lunjevice, dok se nalazio u pijanom stanju. Zaverenicima se priključio i pukovnik Aleksandar Mašin brat bivšeg muža Kraljice Drage, Svetozara Mašina. Kao dan za početak akcije određena je noć između 29. i 30. maja 1903, jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Te večeri, kralj i kraljica su se vratili sa večere kod kraljičine rodbine i otšli na spavanje. Zaverenička akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su brzo uleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage, ali u krevetu nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman "La trahison", okrenut na 80. strani.
Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari, ali nisu uspeli da pronađu kralja i kraljicu. Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.


Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo: "Sekiru!" "Evo vrata!" Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, vidno uplašeni i pripijeni jedno uz drugo.
Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela, a onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u Markovoj crkvi. U trenutku kad se ovaj atentat desio, bilo je tačno 3:50 minuta izjutra.
Tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima. Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku takodje 29. maja 1868., pre tačno 37 godina.

Nakon atentata na presto Srbije je došao kralj Petar Karadjordjević, unuk slavnog vožda Karadjordja.

Novinar i fotograf Dimitrij Jovanović ovako piše o Kraljici Dragi i njenoj smrti:


...Svojom lepotom i sarmom ona je izludjivala svakog ko je fiksirao njene oci, niko se nije mogao iscupati.Bilo je cak i mrtvih. Gospodin JURIEU,sreo je u jednom hotelu u Parizu, pokusao je da na silu udje u njenu sobu, pa kada mu to nije uspelo, vratio se sekirom da razbije vrata. Jedva su ga sprecili i to zahvaljujuci Mihajlu Vasiljevicu, adjutantu kralja Milana. Jadni gospodin JURIEU, kasnije je i poludeo.
Njen prvi muz, Svetozar Masin iz ljubomore odao se alkoholu i ubio se. Njena zadnja zrtva bio je i sam kralj Aleksandar – Sasa. U Bijaricu, dok su sve evropske princeze jurile za Sasom, on je video samo Dragu. Zbog nje najurivao je cak i strane diplomate.On je nju voleo od svoje seste godine i voleo je do kraja svog zivota... Njihovu ljubav, niko nije mogao da razume. Ceo svet je bio protiv, a narocito njegovi roditelji. Zadnjeg dana zivota, zbog Dragice, Sasa se odrekao prestola. Oni su hteli da napuste Beograd i Srbiju, da zive u Bijaricu... Ali ona dva krvoloka, kriminalca, Masin (dever Drage) i Apis...ubise, kao sto rece francuski predsednik – tako lepu i plemenitu zenu, i to na kriminalni nacin.

Ta dva krvnika prolise srpsku krv i to u srcu naseg Beograda. Cela Evropa energicno je protestvovala. Engleska je cak prekunula diplomatske odnose sa Srbijom. Oni su zahtevali da se ubice izvedu pred sud. Nazalost, njima nije sudjeno.
Danas treba odrzati ovaj proces, suditi i kazniti sve koji su ucestvovali u ovoj prljavoj aferi. Princ Petar bio je u vezi sa Masinom i Apisom, govorio je da nece pristati da bude kralj ako oni budu ubijeni. Nazalost, kasnije je promenio misljenje...
VEC PUNIH DEVEDESET GODINA NASA PRAVA, PRVA SRPSKA KRALJICA SE MALTRETIRA I SATANIZUJE ...

ZA DRAGU, OBICNO PISU – da je bila: malogradjanka, nevaspitana, pa cak i prostitutka. Sve je to laz. Ona je bila jedna od najobrazovanijih i najkulturnijih zena ondasnje Srbije. To potvrdjuju Francuzi pa i drugi. Govorila je vise stranih jezika, a francuski kao svoj maternji. Korespondirala je sa najznacajnijim licnostima Evrope, koji su je smatrali pravom aristokratkinjom. Kada se samo zna kakvog je morala bila kraljica Natalija, ona je ne bi drzala punih deset godina, sve do njene udaje sa njenim sinom. Draga je bila njena konfidatkinja. Ona je izdrzavala i skolovala tri brata i tri sestre, pa i roditelje...

A to sto je imala ambicije da postane srpska kraljica. Pitam, da li postoji i jedne zene u svetu koja to ne zeli ?!. – Prema tome!... Oni koji napadaju Dragu, sta bi rekli o Ruskoj Imperatrisi Katarini II ili pak o Mariji Tereziji, koja je imala 12.000 ljubavnika i to svakog za po jednu noc i cije se lobanje danas nalaze u podrumu muzeja u Sen Florjanu. Ni jedna ni druga nisu pretrpele nikakve posledice.
Masin je ta klanja izvrsio, ne da bi doveo na vlast Karadjordjevice, ni da osveti svog brata (toboze da ga je ona ubila), vec iz ljubomore sto nije pristala da se uda za njega ili pak da bude u krevetu sa njim. Nije mu bilo dovoljno metaka da je ubije, nego kao pravi sadista, iseko joj levu dojku, otvorio stomak, recima:”Kravo, gde je tvoje tele?” pa izresetao njihova tela sa stotinu metaka.
DRAGA, SVA ISKASAPLJENA, MRTVA, LEZALA JE NA PODU. Opkoljena sadistima, svi pijani, naravno osim Masina. Dugo je on nju mrtvu gledaoi na kraju rece:”PA I MRTVA, ONA JE NAJLEPSA.”. Sasi isekose prste da bi mu uzeli burmu i prstenje, pa ih bacise kroz prozor, vicuci sto jace: „Ziveo kralj Petar Karadjordjevic!”
To je bilo sigurno najsurovije ubistvo svih vremena u Srba.Sva ta bila je nepotrebna jer je Sasa vec potpisao da abdicira i da ce za 72 sata napustiti Beograd i Srbiju, ali i njegovim pijanicma nije islo u racun, oni su bili zedni njihove krvi...

Blogged with Flock

Tuesday, January 29, 2008

Konstantin i Justinijan


Mozaik iz konstantinopoljske Aja Sofije -
Bogosrodica sa Hristom i Carevi Konstantin i Justinijan koji
kao darove predaju Konstantinopolj odnosno Aja Sofiju

Po mnogo čemu jedinstveni, Konstantin i Justinijan su uspeli da za života sebi obezbede besmrtni epitet Veliki. Ova dva ranovizantijska vladara imala su presudnu ulogu u razvitku istorije čovečanstva. Konstantin je veštom politikom, ali i mačem, izbacio iz borbe oko prestola sve svoje protivnike, dao versku slobodu hrišćanima da bi kasnije sazvao I Vaseljenski sabor u Nikeji (325.), izgradio Novi Rim - Konstantinopolis i time udario temelje novog, Vizantijskog carstva. Nakon njegove smrti dolazi do brzog opadanja snage, moći i ugleda Vizantije. Nepunih trideset godina kasnije Julijan će uspeti da mnogoboštvo vrati u prvi plan. Carstvo, uzdrmano crkvenim sporovima i stranačkim sukobima, uspeo je da, u prvom delu svoje vladavine, spase Justinijan i vrati stari sjaj i slavu.
Posebno je zanimljivo odgovoriti na to šta je zajedničko ovim vladarima i u čemu se oni razlikuju. Kao što ćemo videti, vrlo je teško odrediti da li imaju više zajedničkih osobina ili onih koje ih čine različitim.

Mesto rođenja

Konstantin i Justinijan su rođeni na sedamdesetak kilometara rastojanja koliko ima od Naisusa (Niša) do Justiniane (Lebane). Svakako nije zanemarljiv podatak da su ova dva velikana rođena i odrasla uz strateški važan put koji je presecao celu teritoriju Gornje Mezije od Singidunuma (Beograda) do Thessalonike (Soluna). Samim tim u detinjstvu su imali prilike da steknu onu širinu neophodnu za dalji uspešan razvoj a tako karakterističnu za velike vladare. Razloge za Konstantinovo problematično i Justinijanovo ispravno shvatanje vere treba najpre potražiti u vremenu njihovog odrastanja. Konstantin je u detinjstvu bio vaspitavan u duhu vere svojih otaca ( kult Sunca); u vreme njegovog dečaštva Hrišćanstvo je bilo skoro prognano sa prostora provincije Gornje Mezije. S druge strane, Justinijan je odrastao u sredini u kojoj je već postojala jaka crkvena organizacija; otud i njegov poriv za proučavanjem hrišćanske dogmatike.

Poreklo

Poreklo je, kao u mnogim ranijim i potonjim slučajevima, bitno uticalo na dalji život i rad ova dva vladara. Konstantin , koji nije bio samo sin jednog od tetrarha, pozivao se na krvnu , srodničku vezu sa Klaudijem II Gotskim. Sa druge strane, Justinijanu je put do trona utro ujak Justin I koji je rodom bio iz okoline Naisa. Ni jedan ni drugi nisu zaboravili rodno mesto pa tako Stefan Vizantinac piše za Niš da je Konstantinova ktizma, zadužbina , dok Justinijan gradi Justinijanu Primu nedaleko od Lebana. Oba grada su bogato ukrašena predmetima sa drugih geografskih širina. Naravno, u skladu sa njihovim verskim opredeljenjem, oba mesta su u isto vreme i sedišta episkopija Justinijana Prima je čak imala rang arhiepiskopije Novelom od 14. aprila 535. dok se Novelama 11 i 131 preciziraju položaj i nadležnost ove crkvene jedinice.


Način vladavine; Aleksandar Veliki kao uzor

Način na koji su vladali pokazuje i izvesne razlike između ova dva vladara. Konstantin je bio daleko autoritarniji što je karakteristično za sve vladare koji su prošli kroz vojničku hijerarhiju. Duboko praktičan, on je bio i vojkovođa i zakonodavac i organizator hrišćanskog života u Carstvu. Za razliku od njega, Justinijan je , pre svega zbog svoje mladalačke zaljubljenosti u nauku , još kao ujakov sekretar shvatio važnost dobre organizacije. To je razlog zbog kojeg je za Justinijana u rat išao Velizar, o tome pisao Prokopije a na čelu zakonodavnog tela bio Tribonijan. Djurant navodi podatak da se često dešavalo da, kada bi njegovi pomoćnici mislili da se povukao na počinak, Justinijan ostane do duboko u noć proučavajući spise iz oblasti arhitekture, dogmatike ili prava.


Da je planirao pohod na Istok, Konstantin potvrđuje pismom aleksandrijskom episkopu Aleksandru i njegovom dogmatskom protivniku Ariju. Izlažući svoje neslaganje zbog novonastalog sukoba, Konstantin ih poziva na pomirenje i kaže :“Vratite mi mirne dane i noći bez brige da bih i ja mogao da se radujem čitoj svetlosti i mirnom životu. Da biste shvatili kako me je to duboko pogodilo, reći ću vam ovo. Pošto sam stigao u Nikomediju, imao sam nameru da odmah otputujem na Istok(…) Otvorite mi, dakle, obnovljenom slogom put na Istok koji ste mi zaprečili vašom neslogom”. Izgradnja nove prestonice u Vizantu nije bila nimalo slučajna pored toga što je blizu bila severnoafrička žitnica od koje se Konstantinopolis ishranjivao, Aleksandrova osvajačka ostavština je bila bliža. Iako je izgradio Novi Rim, Konstantin ga nije nazvao po sebi; to su učinili drugi. Koliko god da je Konstantin želeo da stvori veliku imperiju koja će ga svrstati u red besmrtnika, kao što je to bio slučaj sa Aleksandrom, on je to uspeo tek delimično. Razdori u Crkvi su bili osnovni razlog usled kojeg je Konstantin zastao pred realizacijom planova.


I Justinijan je imao viziju velikog carstva nalik Aleksandrovom . U pojedinim segmentima on je i oponašao Aleksandra okružio se dobrim i jakim savetnicima, pri novim osvajanjima davao gradovima sopstveno ime. I kao što je Aleksandar imao Aleksandrije, iz Justinijana je ostalo nekoliko gradova koji su nosili njegovo ime. Tako su potpisnici dokumenata Petog i Šestog Vaseljenskog sabora , pored ostalih:


1. Georgije, episkop nove Justinijane, nekadašnjeg Kipseloma ,
2. Grigorije, episkop grada Justinijapolja u oblasti velike Armenije
3. Vasilije, episkop grada Justinijapolja, nekadašnje Kamulijane
4. Jovan, episkop grada Justinijapolja, nekadašnje Varkuzije; učestvuje i na Šestom vaseljenskom saboru
5. Sergij, episkop nove Justinijane iz Egipta
6. Makedonije, episkop nove Justinijane u oblasti Vitinije
7. Stefan, episkop mitropolije Justinijane nove, nekada grad Doraz
8. Teopemit, episkop mitropolije Justinijanopolja, nekada Mokisa u kapadokijskoj provinciji
9. Teodor, episkop grada nove Justinijane, u drugoj vitinijskoj provinciji


Petom Vaseljenskom saboru prisustvovao je i Pavle, episkop Justinijane Prime ali nije potpisao akta Sabora baš kao ni arhiepiskop Justinijane Prime. Neslaganja oko “Tri poglavlja” bila su velika. U svakom slučaju, Justinijan je poslednji vladar Vizantije koji je pokušao da Aleksandrovu ideju o jednom carstvu i jednoj veri realizuje.

I Konstantin i Justinijan su svoju vladavinu doživljavali kao čin Božije volje o čemu svedoče njihove saborske poslanice i edikti. Stiče se utisak da je Konstantin u doživljavanju sebe kao Božijeg izaslanika bio daleko umereniji pa su i njegove odluke bile vladalački prizemljenije. Konstantin, odrastao i vaspitavan u duhu verskog sinkretizma, nije posedovao onu versku isključivost tako karakterističnu kako za svoje prethodnike ( u progonima hrišćana), tako i za hrišćanske vladare koji će doći nakon njega ( u progonima nehrišćana) . Ne ulazeći u problem da li je u suštini bio iskreni hrišćanin ili ne, treba reći da kod Konstantina nije postojala svest o hrišćanstvu kao o jedinoj spasonosnoj religiji.


Za razliku od njega, Justinijan je kao fanatični vernik, otičao u drugu krajnost poistovetivši Rimsku imperiju sa pojmom hrišćanske vaseljene, dok mu je pobeda hrišćanske vere bila “ isto toliko sveta misija kao i uspostavljanje rimske dominacije”. O ovoj Justinijanovoj opsesiji možda najrečitije govori primer iz 529. godine kada najpre oduzima paganskim naučnicima pravo predavanja na Akademiji da bi je zatvorio kao centar paganskog neoplatonizma.


Iako je Novi Rim Konstantin izgradio na Istoku, on je u srcu ostao Rimljanin. Iz njegovih ukaza , iz bespošedne borbe za presto i njegovo očuvanje, govori praktični duh Rima. Iako je vladao dva stoleća kasnije, Justinijan nije bitnije odmakao u ovome od Konstantina. I on je, baš kao i Konstantin, sanjao veliki i moćni Rim , nastojeći pritom da svojim obimom ostavi najveće Rimsko carstvo, u čemu je tek delimično i kratkotrajno uspeo. Treba naglasiti da je Justinijan bio svesni nastavljač Konstantinovog dela. To se vidi i na mozaiku iz Svete Sofije na kome su prikazani Konstantin i Justinijan sa leve odnosno desne strane Bogorodice. Dok Konstantin predaje Bogorodici , zaštitinici Konstantinopolisa, maketu grada sa leve strane Justinijan joj uznosi model Sv.Sofije. Od Konstantina je preuzet običaj od kojeg kasnije nije odstupio nijedan vladar i koji je kasnije prerastao u pravilo da Vaseljenskim saborima predsedava car. Sa te strane , karakteristična za Konstantina i Justinijana je delatnost na Saborima; ne može se reći ni za jednog od ove dvojice da su uspešno rešili probleme arijanstva i monofizitizma iako su ove sabore obeležili svojim prelozima formulacijom reči “jedinosuštan” i spisom “Tri glave”.

Žene

U životu i delu ove dvojice velikana presudnu ulogu odigrale su žene. Koliko je na Konstantina i njegov rad na uspostavljanju i organizovanju hrišćanskog života Imperije u periodu 312.- 327. uticala majka Jelena , toliko je, nakon njene smrti, na Konstantina imala sestra Konstancija koja je bila stožer arijanske jeresi na dvoru . Sačuvana prepiska između Konstantina i Jelene u periodu 325-327. upravo navodi na ovakav zaključak .


Sa druge strane , vrlo slično Konstantinu u navedenom primeru, Justinijan nikada ne bi bio ono što jeste da nije bilo njegove supruge carice Teodore. Slobodno se može staviti u isti ravan uloga koju je Jelena odigrala pri donošenju Milanskog edikta i sazivanju Nikejskog sabora sa Teodorinim činom u pobuni Nika 532. godine. Kada je tog 18.januara 532. Justinijan video jedini spas od preko 30000 nezadovoljnih ljudi u bekstvu, Teodora ga je sprečila u toj nameri rečima, kojima će kasnije sebi obezbediti mesto u istoriji, o purpuru kao lepom pokrovu. Tu postoji još jedna sličnost: kao što je Konstancija odgovorna za širenje Arijeve jeresi na dvoru, tako je Teodora odgovorna za jačanje monofizita koje je štitila iz čisto političkih razloga. Upravo zbog značaja ovih žena i uticaja koji su one imale na donošenje njihovih odluka, Konstantin i Justinijan nakon smrti majke , odnosno supruge, padaju u teška depresivna stanja iz kojih sleduju i pogrešni potezi. Tako će Konstantin vratiti Arija u crkvu time ponovo uzburkavši duhove dok je, za razliku od njega, Justinijan nakon Teodorine smrti 29. juna 548.godine pao u letargiju i potpuno odustao od rešavanja svih verskih problema koji su Carstvo vodili ka još većoj podeljenosti. Ostaće zabeleženo da je Justinijan, i nakon njene smrti, imao običaj da se kune Teodorinim imenom kao i da su prijatelji, kada su želeli da ga oraspolože, razgovarali sa njim o “ vrloj, lepoj i mudroj carici”. Čak ni pored upozorenja svojih prijatelja da ga pasivan način vođenja Carstva može stajati krune, a to je značilo i glave, nije Justinijanu vratio onaj karakteristični polet.

Biografi


Evsevije


Oba vladara imala su nesreću da su , pored brojnih političkih protivnika, za biografe imali pristrasne osobe . Evsevijev ulagivački, panegirički ton u Život Konstantinov i Istorija Crkve predstavlja obrazac kako ne treba pisati istorijsko- biografsko delo. O ovoj Evsevijevoj sklonosti sa velikim gnušanjem pisali su naročito A. Alfeldi , Jakob Burkhart pa delom i V.Djurant . Tako je iza Konstantina umesto koliko- toliko preciznog žitija ostao spis Život Konstantinov, očigledno pisan sa jedinom namerom da opravda i veliča sve Konstantinove postupke: on je skoro izjednačio Konstantina sa Hristom. To se najbolje može videti u Evsevijevom govoru povodom Tricenalija 17. septembra 335. godine . U govoru napisanom za ovu priliku Evsevije piše: “ Dok Božja Reč vlada s njim na vekove naš imperator od Boga voljen, koji iz tog božanskog izvora dobija ne znam koje carske izlive, upravlja svetom svih ovih godina.. On je svuda prisutan nadgledajući sve…Pogleda usmerenog ka nebu upravlja ljudskim stvarima po nebeskom ugledu, učvršćuje ih trudeći se da u svemu sledi nebeskog vladara…” Evsevije u istoj prilici daje obrazac, bar što se tiče hrišćanske književnosti, očiglednog podilaženja vladaru kada kaže Konstantinu:” Jedini izabrani od svih ljudi,Ti si savršene mudrosti, dobrote, pravednosti, hrabrosti, pobožnosti, odanosti Bogu: Ti jedini zaslužuješ naziv Folosof jer Ti poznaješ samog sebe, Potpuno si svestan da se obilato na tebe izliva blagoslov izvora koji je izvan tebe i dolazi s neba”. Veliki je uticaj koji su Evsevijeve ulagivačke formulacije imale u narednim stolećima na Vaseljenskim saborima. Tako su na Halkedonskom saboru 451. godine crkveni oci povlađivali caru: ” svešteniku… caru… ti si nas doveo do spoznaje onoga što je potrebno, učitelju vere”. Naravno, najpre je Evsevije tumačio Konstantina velikog kao sliku univerzuma, onoga koji poznaje tajne i kome, sledstveno tome, nisu potrebni nikakvi saveti ni od ljudi, ni od crkve, jer je upravo on učitelj čime je i zastupnik Boga na zemlji.


Imajući u vidu da je od 312. bio u prilici da sluša iste ili slične priče, ne treba da čudi završetak poslanice koju je Konstantin uputio svim narodima i crkvama posle Nikejskog sabora 325. godine kojom propisuje smrtnu kaznu odsecanjem glave na licu mesta za sve one koji budu širili Arijevo učenje ; zaršna rečenica glasi: “neka vas Bog čuva ljubljena braćo.”

Prokopije


U ravni Evsevijevih dela je Prokopijeva Tajna istorija, spis koji se s velikom netrpeljivošću razračunava kako sa osobama iz Justinijanove okoline – naročito sa Teodorom i Velizarom- tako i sa samim Justinijanom. Međutim, dok je Evsevije naneo veliku štetu Konstantinu zamagljujući sliku o njemu subjektivnošću kojom je pisao, sa Prokopijem je sasvim suprotan slučaj – on , koji se za Justinijanovog života nikada nije usprotivio caru, upravo to čini nakon Teodorine smrti , kada je Justinijanu skoro svejedno šta se dešava oko njega. Skoro cela Tajna istorija usmerena je protiv one iste Teodore o kojoj je Prokopije na drugom mestu zapisao sledeće, opisujući njen kip: “ Kip je lep ali ipak zaostaje za caričinom lepotom; jer , rečima izraziti njenu lepotu, ili je prikazati na vajarski način, bilo je sasvim nemoguće za obično ljudsko biće”. Možda baš zbog toga Prokopije u uvodu u Tajnu istoriju piše:” ...dok su određene osobe bile žive nije bilo moguće napisati istinu o onome šta su činile, što istoričar mora da radi. Da sam to učinio, horde njihovih doušnika bi to otkrile i onda bi mi dosudili najstrašniju smrt”. Sledeća tvrdnja baca senku na sav dotadašnji Prokopijev rad :”Moja je dužnost sada da saopštim te tajne i obelodanim preostalu skrivenu građu i motive. A kada prilazim tom drugom cilju, mislim da je zaista teško što moram oklevati i povući ono što je ranije napisano. Još gore, dogodiće mi se da ono što ću vam sada ispričati neće izgledati ni verovatno ni prihvatljivo budućim generacijama(…)”


Na ovaj način nam Prokopije kao jedino istinito delo nudi Tajnu istoriju u kojoj Justinijana naziva svakojakim imenima od kojih nijedno ne ide uz epitet Veliki. Tako je, prema Prokopijevom svedočenju, Justinijan “ neiskren, podmukao, licemeran, krije svoj gnev, prevrtljiv je, domišljat, savršen umetnik koji će odglumiti mišljenje koje navodno zastupa, pa čak sposoban i da zaplače ako zatreba”. Na istom mestu Prokopije proširuje spisak loših osobina koje su krasile justinijana:”Bio je nepouzdan prijatelj, nepomirljiv neprijatelj, vetreni pristalica ubistva i pljačke”. Na ovom mestu treba zastati: nepomirljivi neprijatelj nije mogao da oprosti svom uzurpatoru Probu, optuženom za klevetu cara i izdaju, cepajući izveštaj o suđenju, rečima: “Opraštam ti uvrede koje si mi naneo; neka ti i Bog oprosti”. Zahvaljujući svim navedenim Prokopijevim citatima danas imamo relativno zamagljenu sliku o Justinijanu I koja , najverovatnije, tek delimično odgovara istini.

NOzimić

Dioklecijanova palata i Felix Romuliana

Navikli smo se na misao da se nalazimo sasvim po strani značajnih kulturnih i istorijskih događaja i kao da smo se pomirili da je to naša sudbina, pa smo postali sumnjivi i na prošlost zemlje u kojoj živimo, a i na njenu budućnost. Arheologija nas, međutim, uverava u suprotno, bar što se tiče prošlosti. Danas raspolažemo sa nekoliko arheoloških nalazišta, dostojnih da se po njima nazovu pojedine epohe evropske praistorije, a ima i takvih mesta u našoj zemlji gde su nekada pulsirali damari svetske istorije. Dozvolite mi da vas podsetim samo na neka od njih - na Krapinu, Lepenski Vir, Stobi, Sirmijum, Viminacijum, Nais i Caričin Grad. Među tim mestima nalaze se i dve kasnoantičke carske palate - jedna u Splitu i jedna u Gamzigradu - obe podignute u miholjsko leto Rimskog carstva i obe podjednako značajne za razumevanje epohe u kojoj su nastale.

Spomenici rimske dvorske arhitekture svrstani su u dve osnovne kategorije: carske rezidencije u prestonici i vanprestoničke vile i palate, namenjene povremenim boravcima imperatora.[1] Nije uočeno, međutim, da u istoriji rimske dvorske arhitekture postoji još jedna kategorija spomenika, posebne namene i osobenih karakteristika, koja je vezana isključivo za Dioklecijanov politički program, prvenstveno za njegovu reformu centralne vlasti. Kako je taj program poštovan samo tridesetak godina, od 293. do 324, to su i spomenici ove kategorije malobrojni i svi izgrađeni za kratko vreme. Dve kasnoantičke palate koje se nalaze na teritoriji naše zemlje - palata u Splitu i palata u Gamzigradu - omogućuju da se pomenuta kategorija spomenika tačno definiše i protumači jer su to za sada jedina carska zdanja čija je povezanost sa Dioklecijanovim političkim programom verifikovana i istorijskim izvorima i arheološkim istraživanjima.

Dioklecijanovom reformom centralne vlasti ustanovljena je tetrarhija, poseban sistem upravljanja rimskom državom, po kome je vrhovna vlast podeljena između četvorice vladara - dva cara sa titulom avgust i njihova dva usvojenika sa titulom cezar. Za razumevanje spomenika dvorske arhitekture o kojima će ovde biti reči važna je suština te reforme, izrazito harizmatski karakter novouspostavljene vlasti, koji se ispoljava u činjenici da je vladar proglašen i stvarno smatran "gospodarem i bogom", u uvođenju složenog dvorskog ceremonijala, u stvaranju prigodnih mitova o avgustima i cezarima, a posebno u imenovanju naslednika koje obavlja sam harizmatski gospodar. Dioklecijanov političko-ideološki program podržavao je legitimnost te vlasti na taj način što je predviđao izgradnju velelepnih zdanja, česta putovanja gospodara po Carstvu, dotle neviđen luksuz i smišljeno veličanje vladarevih izuzetnih sposobnosti i vrlina, a sve sa ciljem da se izmeni mentalitet najširih masa, odnosno da se delatni, slobodni građani preobraze u pokorne podanike. Da bi novom sistemu upravljanja državom obezbedio dugovečnost, Dioklecijan je božansku filijaciju izjednačio s dinastičkom: sebe je proglasio Jupiterom, a svog savladara Maksimilijana - Herkulom. Jedino činom usinovljenja, tj. uključivanjem u ovu Jupiterovu porodicu, stiče se pravo na rimski presto. S druge strane, kako bi novo ustrojstvo vlasti zauvek živelo, Dioklecijan je u reformu upravljanja državom uneo i odredbu kojom je neposredno motivisana izgradnja palata u Splitu i Gamzigradu. Ta odredba, u istorijskim izvorima redovno proizvoljno tumačena, sastojala se u sledećem: kad avgusti proslave dvadesetogodišnjicu svoje vladavine (vicenallia), oni će se dragovoljno odreći prestola i svoja mesta, prava i titule prepustiti cezarima.

Na majske kalende 305. godine prvi i poslednji put postupljeno je po ovoj naredbi: avgusti - Dioklecijan i Maksimilijan - odstupili su od prestola i svoje titule preneli na posinke Galerija i Konstantina Hlora, a oni su usinili iskusne vojskovođe Maksimina Daju i Flavija Severa i proglasili ih cezarima. Istog dana carevi su napustili svoje prestonice. Dioklecijan je iz Nikomedije otišao na istočnu obalu Jadranskog mora da, kako saopštavaju istorijski izvori, u miru provede preostale godine života, a Maksimilijan se s istim ciljem iz Milana povukao na svoja imanja, negde na granici između Kampanije i Lukanije.

U rimskim istorijskim izvorima navode se razlozi za Dioklecijanovo i Maksimilijanovo odstupanje od prestola, ali se ne imenuju mesta u koja su se povukli niti se opisuju zdanja u kojima su posle povlačenja sa prestola živeli.[2] Tačan položaj i izgled Maksimilijanovog boravišta ostali su do danas nepoznati. Mesto u koje se 305. godine povukao Dioklecijan podrobno je, međutim, opisano, ali tek u vizantijskim i srednjovekovnim izvorima, a palata u tom mestu, u Splitu, već je dva stoleća predmet temeljnih istorijsko-umetničkih i arheoloških istraživanja.[3]

Razloge Dioklecijanove abdikacije, koji se navode u rimskim istorijskim izvorima - pritisci ambicioznih cezara željnih vlasti, teret godina ili ozbiljna bolest - prihvatili su bez rezervi kasniji pisci i istraživači, pa se i izgradnja palate u Splitu, kao i ceo njen graditeljski program i namena, objašnjava istim razlozima. Pretpostavljalo se da je to skrovito, tiho mesto na obali srednje Dalmacije izabrano ili zbog blage klime koja je pogodovala Dioklecijanovom ozbiljno poljuljanom zdravlju ili zbog njegove želje da poslednje dane života provede daleko od prestoničke vreve, u potpunom miru i bezbednosti, okružen prirodnim lepotama svog rodnog kraja. Ta vekovima stvarana idealizovana slika velikog cara vojnika koji se razočaran, sit vlasti, star i bolestan vraća u zavičaj i do kraja života zatvara u tamnicu jednog, u poređenju sa prestoničkom rezidencijom, "prezrenja dostojnog zdanja", prisutna je u većoj ili manjoj meri u svim monografijama i studijama o Dioklecijanu i njegovoj palati u Splitu. U toj slici se ne prepoznaje imperator koji je tokom cele svoje vladavine bio obuzet demonskom žudnjom za trajnom, najvišom vlašću i stalno okružen neviđenim luksuzom. S druge strane, Dioklecijanova abdikacija i sve što je za njom usledilo protumačeni su i procenjeni merilima srednjeg veka i našeg doba: odstupanje od prestola shvaćeno je kao pad, u najboljem slučaju kao čin opreza i mudrosti, a življenje u zabiti malenog zaliva na dalmatinskoj obali - kao dragovoljno tamnovanje, kao zasluženi odmor ili kao emocionalni hir bolesnog i starog čoveka.

Ta pogrešna objašnjenja jednog važnog događaja iz Dioklecijanove političke i privatne biografije navele su tumače njegove palate u Splitu da krenu stranputicom, da taj izuzetni spomenik rimske dvorske arhitekture posmatraju samo sa stanovišta funkcije umesto i sa stanovišta komunikacije. Najznačajnije pitanje - šta je Dioklecijan izgradnjom ove palate želeo da saopšti i postigne, šta je njena poruka - nije uopšte ni postavljeno, već je samo tražen odgovor na pitanja bukvalne funkcije pojedinih delova palate - utvrđenja, peristila, hramova i ostalih pojedinačnih građevina, a zatim je svakom tom delu iznalažena analogija i poreklo bilo u vojnoj bilo u gradskoj ili dvorskoj arhitekturi, i to u arhitekturi različitih delova sveta i iz različitih razdoblja, počev od helenističkog doba do ranog srednjeg veka. Time je svaki element palate samostalno oživljen, svaki je progovorio sopstvenim jezikom, ali kad se organski povežu, dobijen je nemušti kolos, spomenik čiji arhitektonski jezik niko ne može da razume. Iz tih razloga su i dvojica trezvenih tumača Dioklecijanove palate u Splitu - Frane Bulić i Ljubo Karaman - pošto su kritički razmotrili mišljenja svih svojih prethodnika, mogli jedino da zaključe: "Ono dakle, što zovemo Dioklecijanovom palačom, u isto je doba i tvrđava i zaselak i grad: tvrđava u svojom učvršćenom okolnom zidovlju, zaselak u carevom domu i gradić u rasporedu ulica i građevina."[4]

Ta definicija, koja i ne dodiruje suštinska značenja splitske palate, rezultat je prevelike vere u istorijske izvore, odnosno ubeđenje da se jedino pomoću istorije može dobiti pouzdan uvid u prošla zbivanja i da se zato i spomenici prošlosti njome najispravnije i najpotpunije objašnjavaju. Istorija je tako silno zakrilila splitsku palatu da se ona, umesto na punoj svetlosti, našla u tamnoj, dubokoj senci. Ako se, međutim, stanovište izmeni i naglasak premesti na sam spomenik, na ostatke Dioklecijanove palate u Splitu, onda palata dobija jasnije konture i postaje rečiti svedok događaja koji su se oko nje i u njoj zbivali.

Maleno poluostrvo između Solina i Stobreča, zaklonjeno Mosorom i obraslo mirisnim mediteranskim rastinjem, moralo je početkom IV veka, pre nego što ga je takao prst istorije, nalikovati na nestvarni, mitski predeo, a palata posred njegove obale - na carskog albatrosa koji lebdi između plaveti mora i neba. Ebrarova rekonstrukcija te palate, mada koncipirana u stilu art nouveau-a, delimično ipak dočarava njen prvobitni izgled. To je sjajna, skupocena škrinja, puna tajanstva, koja blista u veličanstvenoj usamljenosti. Njeni spoljašnji okviri - moćni bedemi sa isturenim kulama - tu su zato ne da bi štitili, već da bi istakli neprocenjive vrednosti koje se nalaze u njenoj unutrašnjosti. Raskoš fasade severne kapije čini sićušnim i baca u proskinezu svakog ko joj prilazi, a stubovi povezani lukovima u peristilu veličanstven su dekor koji priprema posetioca za pristup onome što je najsjajnije i najnepristupačnije, za suočavanje sa samim vlasnikom palate, sa "gospodarem i bogom". Taj dekor, načinjen od skupocenog kamena - crvenog i ružičastog granita, retkih mermera i porfirita - dopremljen sa Sinaja, iz Egipta, Male Azije i Grčke, ima za pročelje carev stan, a na bočnim stranama pristupe ka hramovima u kojima se car slavi, odnosno ka carskom mauzoleju. Sve što je tu, i položaj palate, i vrste građevinskog materijala, i arhitektonski ukrasi, i skulpture, i raspored građevina - stavljeno je u službu tetrarhijske ideologije, tj. palata u Splitu sprovodi do krajnjih konsekvenci ideju o bogodanom gospodaru, o neprikosnovenosti i trajnosti harizmatske vlasti. Na osnovu tih njenih odlika mogu se na nov način proceniti događaji koji su motivisali njenu izgradnju, pre svega ono što se dogodilo na dan 1. maja 305. godine.

Dioklecijanova abdikacija 1. maja 305. godine samo je jedan od mitova tetrarhije, dok je palata u Splitu ilustracija tog mita. Car koji dragovoljno ustupa presto svom posinku i određuje mu savladare, a zatim odlazi u zavičaj gde ga čeka najraskošnije moguće zdanje, jeste onaj isti Dioklecijan koji je dvadeset godina despotski vladao okružen pokornim podanicima i neviđenim luksuzom, a za čije su zadovoljstvo i taštinu na sve strane podizani basnoslovno skupi spomenici i palate.

Ta abdikacija ne označava pad, nije postupak nemoćnog starca, sitog uživanja i vlasti, već je to dalje uzdizanje svemoćnog harizmatskog gospodara, početak njegove apoteoze. Dioklecijan je 305. godine samo otklonio od sebe sve što je ljudsko i prolazno da bi dosegao nepomućenu slavu i zakoračio u večnost. On deli sudbinu bogova koje je posebno štovao - Herkula i Eskulapa, čija je majka takođe bila smrtnica, a otac vrhovni bog; kao i oni, Dioklecijan izvršava podvige, uništava zlo i otklanja nevolje, uvodi red na zemlji i usrećuje ljude, a zatim se povlači na najveće visine, u teško pristupačno i blistavo mesto, odakle će motriti na zbivanja u svetu i bdeti nad svojim velikim delom. Mesto njegovog poslednjeg i večitog boravka - palata u Splitu - jeste zato duhovno središte Carstva, odraz tetrarhijske države i simbol trajnog reda, obilja i mira. Od kad je u nju stupio, Dioklecijan je postao živi spomenik, mit i legenda. To što je palata podignuta u Dioklecijanovom zavičaju i što je za kratko vreme bila možda namenjena njegovoj majci Diokleji takođe se idealno povezuje sa tetrarhijskom mitologijom, čiji je cilj da prikrije nisko poreklo tetrarhijskih vladara, da izbriše svako sećanje na njihove nedostojne očeve i da uzvisi njihove majke, odnosno ona mesta gde su rođeni novi spasioci sveta, novi Jupiter, Herkul i Romul.

Dioklecijanova palata u Splitu prvi je spomenik u istoriji rimske dvorske arhitekture podignut s ciljem da bude mesto apoteoze jednog svemoćnog vladara koji se dragovoljno odriče prestola zbog konačnog ispunjenja svoje velike istorijske misije. Da bi ovaj osnovni zahtev bio potpuno zadovoljen, moralo se brižno voditi računa o Dioklecijanovoj privatnoj i političkoj biografiji, o njegovim intimnim željama i emocijama, ali mnogo više o njegovim ideološkim stavovima izraženim tokom dvadesetogodišnje vladavine. Prvi put je pred arhitekte postavljen zadatak da projektuju palatu za cara vojnika, istovremeno i gospodara i boga, a da to ne bude ni logor, ni grad, ni letnjikovac i da tu stvore sve što dolikuje rimskom imperatoru, a da se to ipak razlikuje od oficijelne palate u prestonici. Svemu tome trebalo je pridodati i hram u kome će se car slaviti za života i posle smrti, tj. koji će u jednom trenutku primiti njegove zemne ostatke, preobraziti se u hram - mauzolej i omogućiti da ceo taj graditeljski poduhvat postane trajan spomenik u čast osnivača novog sistema vladavine svetom - tetrarhije. Taj memorijalni karakter Dioklecijanove palate u Splitu nije do sada jasno uočen niti dovoljno istaknut. Palata u Splitu podignuta je isključivo za Dioklecijana, jedino u slavu njegove ličnosti i njegovog dela. Njena namena je dvojaka: da velikom vladaru omogući nepomućen život u najvećem sjaju, a posle smrti - večni spomen. Da za kratko vreme bude raskošni dvorac, a da zatim postane mesto hodočašća, sakralni i memorijalni spomenik, neka vrsta Dioklecijanovog političkog i ideološkog zaveštanja svim podanicima Rimske Imperije.

U rimskoj istoriji samo je nekoliko vladara sledilo Dioklecijanov program, pa zato i u istoriji rimske arhitekture postoje još samo dva ili tri spomenika, suštinski istovetna palati u Splitu.

Izvesno je da je zdanje slično palati u Splitu izgradio Dioklecijanov savladar Maksimilijan Herkulije. Iz pisanih izvora zna se da je Maksimilijan 305. godine u svemu postupio prema Dioklecijanovim željama, tj. d se dragovoljno odrekao prestola, napustio svoju prestonicu i povukao u Lukaniju ili Kampaniju, gde ga je čekalo već izgrađeno prebivalište.[5] Ta Maksimilijanova palata nije, međutim, do sada pronađena. Još su jedino Konstancije Hlor i Galerije, koji su 305. godine postali prvaci u rimskoj državi i koji su svim svojim postupcima potvrdili odanost Dioklecijanu, mogli da planiraju i sagrade zdanja u koja će se povući kad proslave dvadesetogodišnjicu svoje vladavine. Već njihovi legitimni naslednici - Sever, Maksimin, Konstantin i Licinije - to nisu mogli da učine jer se od 306. godine nižu događaji koji dovode do konačnog raspada Dioklecijanovog sistema upravljanja državom.

Konstancije Hlor, posle preuzimanja titule avgusta, verovatno je planirao izgradnju dvoraca u koji će se povući pošto proslavi vicenalije. Kako je, međutim, već naredne, 306. godine, umro u Britaniji, malo je verovatno da je izgradnja ovog dvorca ikada i otpočeta. Drugojačije je s Galerijem, koji je mogao i da sazida palatu - mauzolej jer je imao razloga da veruje kako će, kao Dioklecijan, poslednje godine života provesti slavljen poput boga, daleko od gradske vreve, u pitomim predelima svog rodnog kraja.

Sva istorijska svedočanstva o zbivanjima u razdoblju smrti Konstancija Hlora (306) do uzdizanja njegovog sina Konstantina na položaj jedinog gospodara Rimske Imperije (324) nedvosmisleno pokazuju da je u ovoj dugoj i mučnoj agoniji sistema tetrarhije jedino Galerije bio voljan da se pridržava Dioklecijanovih odredbi, da ih svim raspoloživim snagama štiti i ličnim primerom potvrdi. Čak i ako se sasvim neobjektivna, zlonamerna svedočanstva o Galerijevoj ličnosti i vladavini pažljivo razmotre, na primer Laktancijev spis O smrti progonilaca, može se steći uverenje o Galerijevom svestranom zalaganju oko očuvanja sistema tetrarhije, kao i o njegovoj čvrstoj nameri da dragovoljno napusti presto čim proslavi vicenalije. Opisujući situaciju u Carstvu 306. godine, Laktancije izrikom kaže da je Galerije već tada odlučio da od 313. godine, pošto proslavi vicenalije, Rimskom Imperijom vladaju četiri ličnosti koje izabere (Licinije, Sever, Maksimin, Kandidijan), a da će on sam da provede preostale godine života u zaklonu neosvojivih bedema[6]. Da od ove namere Galerije nije nikada odustao, svedoči takođe Laktancije, koji teške ekonomske prilike u Carstvu 310. godine neposredno povezuje sa početkom priprema za svetkovinu vicenalija. Pošto je opisivao sva zlostavljanja koja su pratila prikupljanje poreza za tu svetkovinu, ovaj ogorčeni Galerijev neprijatelj uzvikuje: "Ko je taj koji nije lišen svih dobara da bi se svi izvori koji su još postojali u Carstvu razgrabili zbog svetkovine koju nije trebalo nikad slaviti."[7]

Ova svečanost nije nikada proslavljena jer je tokom te iste, 310. godine, Galerije teško oboleo i već početkom maja 311. preminuo u Serdici, ne odveć daleko od zavičaja.

Galerijeva namera da 1. marta 312. godine proslavi vicenalije i da se povuče među "neosvojive bedeme" svakako podrazumeva izgradnju zdanja sličnog Dioklecijanovoj palati u Splitu, tj. dvorca - mauzoleja. Izvesno je da je izgradnja tog zdanja morala otpočeti znatno pre 312. godine, ali je pitanje na kome mestu.

Za ubikaciju Galerijevog dvorca mauzoleja svakako je najvažniji podatak da Galerije nije sahranjen u svojoj prestonici, u Solunu, već u svom rodnom kraju, u Priobalskoj Dakiji, i to u mestu u kome se rodio, a koje je po imenu svoje majke Romule nazvao Romulijana.[8] Ovaj podatak pokazuje da je Galerije u svemu postupio kao Dioklecijan, da je i palatu u kojoj će za života i posle smrti biti trajno slavljen sagradio daleko od prestonice, u svom zavičaju. Pošto u istorijskim izvorima nema podrobnijih podataka o Romulijani, neizvesno je gde se to mesto nalazilo i kako je izgledalo. Zabunu je posebno uneo Prokopije, koji u svom delu De aedificiis, među mnogim utvrđenjima koja je u Priobalskoj Dakiji, na teritoriji grada Akva, obnovio Justinijan, pominje i Romulijanu.[9] ko i u slučaju Dioklecijanove palate u Splitu, i ovog puta je istorijskim podacima poklonjena veća pažnja nego arheološkim, pa je Romulijana utvrđena u kastele i locirana na desnu obalu Dunava, kod sela Jasena, u Bugarskoj.[10]

U Priobalskoj Dakiji, u Galerijevoj postojbini, Gamzigrad je, međutim, jedino mesto gde je otkrivena i delimično arheološki istražena velelepna palata, koja u svemu dolikuje jednom svemoćnom gospodaru i bogu i dostojna da bude večiti spomen na njegovu ličnost i delo.[11] Položaj Gamzigrada, kao i sve što je tu izgrađeno ili iz udaljenih delova Carstva doneseno - moćni bedemi sa monumentalnim poligonalnim kulama, hramovi sa oltarima i kriptama, palate sa veličanstvenim džinovskim dvoranama, na čijim podovima blešte raznobojni mozaici, hladoviti peristili u kojima žubore fontane kao i figuralni mozaici, arhitektonski ukrasi i skulpture od retkog, skupocenog kamena - sve se to idealno usklađuje i sa ideologijom tetrarhije i sa Galerijevom privatnom i političkom biografijom. Mišljenja stručnjaka o funkciji i datiranju ovih spomenika nisu, međutim, bila usaglašena. Već pre petnaestak godina utvrđeno je da to nije ni kastel ni kastrum, ali se koliko do juče nagađalo o administrativnom rudarskom centru, utvrđenom veleposedu, luksuznoj banji, carskom letnjikovcu ili palati, pa čak i o naselju ili crkvenom središtu.[12] Ponovljene su greške istraživača Dioklecijanove palate u Splitu, jer je i arhitektura Gamzigrada posmatrana isključivo sa stanovišta funkcije pojedinih njenih delova. Tako je položaj Gamzigrada objašnjen blizinom lekovitih izvora ili rudnika, moćni bedemi sa džinovskim kulama - pojačanim strahom od varvarskih upada, a najveća zgrada u unutrašnjosti - kao veleposednička vila ili carski letnjikovac. S druge strane, predložena su datovanja od sredine III do sredine VI veka, a za vlasnika Gamzigrada proglašavani su Aurelijan, Galerije, Konstantin, Teodosije, Anastazije i Justinijan. Tek u junu ove godine konačno je rešena zagonetka Gamzigrada. U jugozapadnom delu palate, u jednoj građevini sa mozaičkim podovima i zidovima oslikanim freskama, pronađen je veliki kameni blok - teme arhivolte - na kome je uklesan natpis FELIX ROMULIANA. Taj nalaz konačno svrstava Gamzigrad u spomenike rimske dvorske arhitekture, i to u onu istu kategoriju spomenika kojoj pripada i Dioklecijanova palata u Splitu. S druge strane, pomenuti natpis omogućuje međusobno usklađivanje i dopunjavanje istorije i arheologije, jer u slučaju Romulijane arheološki nalazi upravo rečito govore o onome o čemu istorijski izvori ćute.

Samo u dva istorijska izvora neposredno i sasvim kratko pomenuta je Romulijana. Nepoznati pisac, oko 360. godine, saopštava da je Romulijana mesto u kome je rođen i sahranjen rimski imperator Galerije,[13] a Prokopije, u delu nastalom oko 555. godine, pominje Romulijanu među kastelima koje je obnovio Justinijan.[14] Arheološka iskopavanja, koja su vršena poslednjih trideset godina u Gamzigradu, omogućuju da se ti oskudni istorijski podaci osetno dopune i pravilno shvate. Rezultati tih istraživanja nedvosmisleno pokazuju da Romulijana nije ni selo, ni vila, ni gradić, niti kastel, već velelepna carska palata koja veličinom i luksuzom premaša Dioklecijanovu palatu u Splitu.

Galerijeva palata u Gamzigradu razlikuje se formalno od Dioklecijanove palate u Splitu, ali je u suštini njoj istovetna. Svojim položajem, arhitekturom i dekoracijom ona ilustruje, ali još naglašenije, onaj isti tetrarhijalni mit o harizmatskom vladaru, koji, rođen u zabiti Carstva, od neznanog oca i hvale dostojne majke, ostvaruje najveće podvige i zadobija večiti život, tj. biva uvršćen među bogove. Gamzigrad ponavlja gotovo do detalja celu napadnu naraciju i apologetiku splitske arhitekture: teško dostupan, začaran predeo, samodovoljnu izolovanost, monumentalnost spoljašnjih okvira i dekorativnost glavnih pristupa, prenaglašeni luksuz doveden do neukusa, hramove u kojima se slavi gospodar države, prikaze bogova heroja - Herkula, Eskulapa i Dionisa, koji treba da podsete na poreklo, podvige i apoteozu vlasnika palate i, najzad hram-mauzolej koji se nalazi u središtu palate i akcentuje ono što je u njoj najbitnije. Sumnje nema: Romulijana je samo palata mauzolej; to je u stvari Galerijeva zadužbina a i poslednji spomenik dvorske arhitekture vezan za Dioklecijanov sistem upravljanja državom, jer već 324. godine Konstantin uspostavlja naslednu monarhiju u kojoj nema mesta za zdanja poput Dioklecijanove palate u Splitu i Galerijeve u Gamzigradu.

Proučavanje kasnoantičkih carskih palata u Splitu i Gamzigradu sa stanovišta komunikacije omogućuje ne samo da se bolje odredi njihova funkcija već i da se definiše kategorija spomenika dvorske arhitekture, zavisna od Dioklecijanovog političkog programa. Arhitektura spomenika te kategorije jeste komunikacioni čin u pravom značenju te reči, a njena osnovna funkcija da obrazloži i trajno podrži ideologiju tetrarhije. Retorika te arhitekture računa da pomoću aluzivnih znakova, mitova i simbola trajno vaspitno deluje, ali je ona odveć glasna, odveć nametljiva i odveć izveštačena da bi se dugo pamtila i poštovala. To, uostalom, jasno pokazuje kasnija istorija i splitske i gamzigradske palate.

Carske palate u Splitu i Gamzigradu veoma su kratko služile prvobitnoj svrsi. Činjenica da su ostale nezavršene jasno ističe njihove zle sudbine: splitska palata bila je spomenik u slavu svog vlasnika i njegove ideologije oko dvadesetak godina, a gamzigradska - nepunih četrnaest. Te dve tetrarhijalne ostale su nezavršene zbog verske i ideološke netrpeljivosti, zbog sloma starog i uspostavljanja novog političkog sistema. Posle konačnog raspada tetrarhije, 324. godine, obe palate su priključene ostalim carskim dobrima. Konstantinu i njegovim naslednicima, koji su uspostavili sistem vlasti "po božijoj milosti", malo su bile potrebne tetrarhijske zadužbine u zabiti Dalmacije i Priobalske Dakije, ali je mlada hrišćanska crkva mogla želeti da spomenike koji slave njene najveće ideološke neprijatelje - Dioklecijana, Romulu i Galerija - preobrazi u simbole svoje velike pobede. Iz tih razloga su obe palate verovatno najkasnije u vreme vladavine Valensa prepuštene crkvi. Svakako nije slučajno da je prva građevina koja je narušila strukturu Galerijeve palate u Gamzigradu bila velika hrišćanska bazilika i što je središni punkt u splitskoj palati - Dioklecijanov mauzolej - preoblikovan, mada znatno kasnije, u katedralu. Od sredine V veka, posle hunske najezde, otpočela je brza ruralizacija, odnosno sekularizacija oba spomenika: Galerijeva palata postala je vremenom malo vizantijsko naselje, a Dioklecijanova palata - srednjovekovni Split.

Ovakva sudbina kasnoantičkih carskih palata u Splitu i Gamzigradu može se shvatiti i kao obrazac sudbine svake harizmatske vlasti i svake od nje zavisne arhitekture. Ta arhitektura je, više od bilo koje druge, podložna zastarevanju i smenjivanju značenja; ona najuverljivije pokazuje kako život prazni i ispunjava arhitektonske forme, kako im bespoštedno uzima stara i daje nova značenja.

D. Srejović

Blogged with Flock

Kad smo bili kulturno središte sveta - Dragoslav Srejović

Srbija je plemenita, čoveku blagonaklona zemlja. Njena teritorija obeležavala je u nekoliko mahova središte civilizovanog sveta, a često je bila i roditeljka ljudi i ideja koje su presudno uticale na privrednu, kulturnu ili političku istoriju Evropi. Poznavala je Srbija i trenutke pustošne studeni, "kad svetlosti nema na vidiku celom", ali su njih, na sreću, uvek ništila duža ili kraća, veličinom ljudskog duha ozarena razdoblja, puna dokaza nepresušne stvaralačke snage i čovečnosti. U toj velikoj, plemenitoj prošlosti, stalno prisutnoj oko nas i u nama, anticipiran je najbolji deo naših sudbina, a i svake naše krupnije zamisli.

Tokom praistorije Srbija je u dva maha bila kulturno središte Evrope. Zajednice lovaca i ribara srednjeg kamenog doba, koje su između 7000. i 5500. godine pre n. e. živele u području Đerdapa, prve su u Evropi uspostavile složene privredno-društvene odnose, stvorile veliki mit o nastanku sveta i ljudi, izvajale monumentalne likove u kamenu i projektovale čudesne konstrukcije koje zauzimaju istaknuto mesto u praistorijskoj arhitekturi. Jedan milenijum kasnije, između 4500. i 3500. godine pre nove ere, teritorija Srbije opet je postala kulturno središte praistorijskog sveta. U to vreme na području Beograda, na mestu današnje Vinče, razvilo se veliko naselje podunavskih zemljoradnika, metropola jedne od najblistavijih kultura evropske praistorije. Stanovnici te praistorijske Vinče i njihovi saplemenici u Banatu, Pomoravlju i na Kosovu ostvarili su tokom mlađeg kamenog doba sasvim osobenu kulturu koja je nadaleko zračila i dominirala celom srednjom i jugoistočnom Evropom.

Ovo istaknuto mesto u evropskoj praistoriji nije osvojeno ni brzo ni lako. Teritorija Srbije naseljavana je počevši od oko 40.000. godine pre n. e. u više mahova, ali je uprkos tim živim populacionima kretanjima, a, verovatno, i kulturnim uticajima sa strane, ostala do pred sam kraj ledenog doba jalova zemlja za sve složenije vidove kulture. Zagonetka zašto je to tle tokom VII i u V milenijumu pre n. e. preobraženo u plodnu i dobru zemlju, u središte kulture srednjeg i mlađeg kamenog doba ne može se razrešiti isticanjem samo jednog činioca prirodne ili ljudske sredine (geografske odlike, izvori sirovina, populaciona kretanja, kulturne tradicije i drugo) već jedino sagledavanjem sve složenosti njihovog međudejstva. Teritorija Srbije postala je značajno središte kulture upravo u razdobljima kada je, sticajem niza okolnosti, to međudejstvo postalo složenije i zaoštrenije nego u bilo kojoj drugoj oblasti tadašnjeg naseljenog sveta.

Arheološki nalazi pokazuju da teritorija Srbije prestaje da bude kulturna provincija tek u osvit poslednje geološke epohe - holocena, tokom IX-VIII milenijuma pre nove ere, u razdoblju kad su učestala kolebanja klime iz osnova izmenila prirodu i prouzrokovala raspadanje kultura starijeg kamenog doba. Već u X milenijumu opusteli su svi veliki kulturni, umetnički i religiozni centri: monumentalno slikarstvo po pećinama zapadne Evrope prestalo je da se neguje, napuštena su pećinska svetilišta na Siciliji i Apeninskom poluostrvu, a i u srednjoj i istočnoj Evropi zamrlo je tradicionalno stvaralaštvo. Kolebanja klime i za njih vezane promene u prirodi bila su manje osetna u brdskim predelima centralnobalkanskog područja i po vrletima duž istočnog oboda Panonske nizije. U ovim oblastima, posebno u župama i klisurama Karpata, obrazovale su se brojne mikroekološke zone sa blažom i ustaljenijom klimom, u kojima se i tokom ranog holocena očuvala sva raznolikost živog sveta. Arheološka istraživanja na području Đerdapa pokazala su da se u zaklonjenim brdskim predelima sačuvala i obogatila ne samo priroda već i tradicionalna kultura. Dok je u susednim ravničarskim oblastima zamirao život, u Đerdapu se lokalna populacija tokom ranog holocena znatno uvećavala i ostvarila jednu složenu i dugovečnu kulturu koja je, prema mestu na kome je dostigla svoj najveći procvat, nazvana kultura Lepenskog Vira.

Kultura Lepenskog Vira je originalna i samonikla, a njena velika ostvarenja ne usaglašavaju se sa opštim privredno-društvenim prilikama i duhom epohe u kojoj je nastala, odnosom sa krajnje uprošćenim oblicima kultura lovačko-sakupljačkih zajednica srednjeg kamenog doba. Između 7000. i 6000. godine pre nove ere, u razdoblju kad su u Đerdapu, na Lepenskom Viru, utemeljuje nova privredno-društvena struktura i u skulpturi ostvaruju remek-dela, u ostalim oblastima Evrope živi se po prirodnim zaklonima ili šatorima, pretežno od stihijno prikupljene hrane, a umetničko izražavanje se svodi samo na pokoju uprošćenu gravuru na kamenu, rogu ili kosti. U ovo vreme su i naseljene oblasti Afrike nekreativne i u razvijanju privredno-društvenih odnosa i u likovnom stvaralaštvu. Jedino na Levantu i u Anadoliji, i to samo na nekoliko mesta gde se utemeljuje kultura mlađeg kamenog doba, postepeno se menja tradicionalna ekonomika, a rađa se i osobena umetnost, ali lišena monumentalne skulpture. Sve to pokazuje da tvorci kulture Lepenskog Vira nisu među svojim savremenicima imali takmaca, odnosno da se na teritoriji Srbije tokom celog jednog milenijuma nalazilo kulturno središte praistorijskog sveta. U tom središtu ostvarena su dva velika kulturna dobra: sakralna arhitektura sa monumentalnom skulpturom, koja izražava jedno osobeno viđenje sveta, blisko viđenju prvih grčkih filozofa, i ovladavanje metodom domestifikacije biljaka i životinja, čime se utemeljuje sasvim nova ekonomika zasnovana na proizvodnji hrane.

U naseljima kulture Lepenskog Vira otkriven je veliki broj staništa sa svetilištem i raznovrsni sakralni predmeti. Sva ta staništa imaju neuobičajene osnove u vidu zarubljenog kružnog isečka, projektovane trijangulacijom (trougaoni modul), tj. metodom koju su tek u naše vreme uveli u arhitekturu Frank Lojd Rajt i Bakminster Fuler. U osnovi svakog staništa postavljeni su u osnovi, od pročelja prema začelju, ukošeni kameni pragovi, pravougaono ognjište, loptasti kameni žrtvenik i skulpture od džinovskih oblutaka. Osovinskim povezivanjem skulpture, žrtvenika, ognjišta i pragova ostvarena je u osnovi svakog staništa jedna zanimljiva kompozicija koja živo podseća na stilizovanu ljudsku figuru.

Malo je verovatno da je ovo povezivanje konačne geometrijske slike s efemernim ljudskim bićem slučajno. Pre se mora zaključiti da arhitektura Lepenskog Vira uspostavlja magijsku međuzavisnost između strukture kosmosa i strukture ljudskog tela, odnosno da je prikaz nastanka i sklopa svemira. Osnove staništa u vidu zarubljenog kružnog isečka kao da ilustruju veliko stvaranje sveta koje je hiljadama godina kasnije opisao Platon u Timaju: "Iskonski haos se razlučuje u likove uz pomoć brojeva i oblika", oblikovanje tela iz elementarnih čestica - pravouglih trouglova i rađanje osnovnih prostornih oblika - tetraedra (vatra), oktaedra (vazduh), ikosiedra (voda), heksaedra (zemlja) i dodekaedra (svemir).

Dok su arhitektonske forme kulture Lepenskog Vira ikonografska ilustracija mita o stvaranju sveta i neorganskih elemenata, skulpture od velikih oblutaka, koje su postavljene u središte kućnih svetilišta, svakako su prikaz i glavnih sadržaja mita o nastanku ljudi i ostalih živih bića. Te u istoriji umetnosti najstarije monumentalne skulpture od kamena, mogu se razvrstati u dve osnovne grupe: figuralne skulpture, modelovane u naturalističkom stilu, i skulpture na kojima su prikazane zamršene, apstraktne arabeske. Apstraktne skulpture su brojnije, a igra zaobljenih "ženskih" i otvorenih "muških" znakova koji su modelovani na njihovim površinama nalikuje velikom slavlju stalnog oplođavanja i rađanja. Ako ti znaci prikazuju stvaralačke procese, onda figuralne skulpture svakako predstavljaju sve ono što je iz tih procesa nastalo: prvorođenog, hibridna bića - spoj čoveka i ribe gospodara velike reke i praroditelje ljudi, a, možda, i svega postojećeg. Ovi likovi su mogli nastati samo iz razmišljanja o genezi koja su posle nekoliko hiljada godina postala i uverenja prvih filozofa evropske civilizacije: Taleta - koji je u vodi video poreklo svega postojećeg, Heraklita - koji je verovao da iz vode postaje duša, a, posebno, Anaksimandra - koji je propovedao da su ljudi prvobitno nalikovali na ribe i da su nastali iz jednog ribolikog bića.

Takva ili neka njima slična razmišljanja objedinjena su, kako to pokazuje sakralna arhitektura sa skulpturom, u jedan veliki mit, u celovit idejni sistem koji je osmišljavao svet i ljudsku egzistenciju. Stvaranje tog sistema nije omogućilo samo apogej umetnosti već i polet u ostalim vidovima kulture.

Oko 6000. godine pre nove ere, u vreme kad u kulturi Lepenskog Vira umetnost i religija dosižu najviši uspon, na ekonomskom planu su ostvarena dva velika podviga: selekcionisane su ili pripitomljene određene vrste životinja (jelen, pas, svinja) i kultivisane su neke biljke (proso, pšenica). Te dve glavne tekovine tzv. neolitske revolucije, koje će nešto kasnije iz osnove izmeniti život ljudi i presudno uticati na razvoj kulture u Podunavlju, nisu rezultat trenutka i slučaja, već istrajnog posmatranja prirode i određenih sistematizovanih znanja. U svim naseljima kulture Lepenskog Vira nađeni su predmeti na kojima su ugravirane zagonetne predstave i znaci nalik koordinatnom sistemu, skicama predela, slovima i brojkama. Njihov smisao ostaće tajna, ali ne treba sumnjati da su to zabeleške o određenim zapažanjima koje je trebalo sačuvati od zaborava. Jednoobraznost koja odlikuje svetilišta i skulpture pokazuje da su sva predačka znanja vremenom objedinjena i iz generacije u generaciju stalno obrazlagana u ritualima i na umetničkim spomenicima. Zato su i posednici i čuvari tih znanja mili prevashodno, šamana, sveštenici ili umetnici: oni su došli i do niza važnih otkrića od kojih su najvažnija kultivacija biljaka i pripitomljavanje životinja. Iz tih razloga svetilišta kulture Lepenskog Vira ne treba posmatrati samo kao mesta gde je ponikla prva monumentalna skulptura Evrope i jedna od najsloženijih religija, praistorije već i kao mesta u kojima su anticipirana znanja i veštine naredne epohe - mlađeg kamenog doba, na prvom mestu zemljoradnja i stočarstvo.

Prve zemljoradničko-stočarske zajednice obrazuju se na teritoriji Srbije sredinom VI milenijuma pre nove ere, u vreme kad se uspesi koji su ranije bili ostvareni na planu kultivacije biljaka i pripitomljavanju životinja oslobađaju religioznog i ritualnog konteksta. U trenutku kad oni postaju opšta, svima pristupačna dobra menjaju se, međutim, tradicionalni društveni odnosi, ruši se stari mit, likovi u kamenu gube smisao i odumiru svi viši oblici kulture, odnosno kultura Lepenskog Vira gubi svoja obeležja i preobražava se u kulturu prvih podunavskih zemljoradnika i stočara, vitalnu i demografski snažnu, ali ne kreativnu na planu ideologije, religije i umetnosti.

Kultura prvih zemljoradnika stabilizuje se na teritoriji Srbije oko 5300. godine pre n. e. Od tog vremena pa sve do pred kraj IV milenijuma ova oblast bila je nalik na veliku košnicu u kojoj sve vri od dinamičnih kretanja i raznovrsnih aktivnosti. Tokom ovog dugog razdoblja tle Srbije često je primalo doseljenike sa juga Balkanskog poluostrva, a još češće je bilo matica koja je naseljavala susedne oblasti - srednju Evropu, Vlašku niziju i Makedoniju. Uprkos ovim živim kretanjima lokalna kultura nije nikad izgubila svoje osobene karakteristike; ona se vremenom bogatila novim sadržajima, menjala i granala, katkad preuzimala i tekovine susednih zemljoradničkih kultura, ali je pri tom ipak sačuvala svoj identitet sve do početka bakarnog doba. Tu osobenost i dugovečnost najstarije zemljoradničke kulture na tlu Srbije obezbedilo je, čini se, u prvom redu bogato nasleđe iz kulture Lepenskog Vira.

Arheološki nalazi omogućuju da se kultura zemljoradničko-stočarskih zajednica mlađeg kamenog doba (neolita) na teritoriji Srbije razdeli na dve osnovne razvojne etape: stariji neolit (tzv. starčevačka kultura, oko 5500-4500. godine pre n. e.) i mlađi neolit (tzv. vinčanska kultura, oko 4500-3200. godine pre n. e.). Kultura starijeg neolita označava samo pripremu za veliki apogej kulture u mlađem neolitu kad teritorija Srbije, posebno područje današnjeg Beograda, postaje najveće kulturno središte u Evropi. Pošto su najstariji i najreprezentativniji oblici kulture mlađeg neolita otkriveni u Vinči, to je ona nazvana vinčanska kultura.

Vinča je najveće i najcelovitije istraženo neolitsko naselje u Evropi. Na ovom mestu, gde se preko doline Bolečice i Dunava razigrani reljef Šumadije susreće sa banatskom ravnicom, nalazila se između 4500. i 3500. godine pre n. e. metropola jedne sadržajima prebogate kulture - veliko praistorijsko naselje, koje je između 1908. i 1934. godine uzorno istražio Miloje M. Vasić. Stoga je Vinča pojam kojim se danas u nas i u svetu obeležava zenit neolitske zemljoradničke kulture u Evropi.

Praistorijsko naselje u Vinči nalazi se na desnoj obali Dunava, 14 km nizvodno od Beograda. Ako se sa ovog mesta pogled usmeri na bilo koju stranu sveta, nikad se na vidicima ne ocrtavaju prepreke i uvek se radoznalom ljudskom duhu postavlja primamljiva zagonetka na onoj liniji gde se u daljini plodno tle spaja s vedrinom ili oblačnošću neba. Ovde se čini da je sve na domaku ruke. Dunav srastao za neprekidnu Panonsku ravnicu deluje odavde kao mirno more koje bregovito zaleđe Vinče povezuje sa središtem Evrope, a u isti mah i kao široka struja koja obezbeđuje brz i bezbedan put ka Posavini i Crnom moru. Vinčini horizonti poseduju stoga veliku, neodoljivu privlačnu moć; svakom čoveku se ovo mesto s okolnim raskošnim pejzažima moralo činiti kao neka vrsta obećane zemlje na kojoj se s malo truda može sređeno i srećno živeti. I zaista, arheološki nalazi iz Vinče i njene šire okoline pokazuju da je to područje i u praistorijskim i u istorijskim razdobljima posedovalo snažni magnetizam: gotovo svaka nova kultura i svaka nova populacija koja bi ponikla u ivičnim oblastima Panonskog basena, a, katkad, i u znatno udaljenim oblastima Evrope i Azije, imala je za cilj teritorije oko sastava Dunava i Save, oko tzv. beogradske kinfluence, i tu je okončavala svoju istoriju, najčešće pod pritiskom novih doseljenika. Ovim geografskim, ekonomskim, psihološkim i istorijskim momentima određen je uspon praistorijske Vinče, odnosno kulturna istorija celog područja na kome se razvija današnji Beograd.

Kulturni sloj Vinče, visok oko 10,5 m, pruža neobično zanimljivu i uzbudljivu sliku. Kao na raskošnom ćilimu u njemu se po vertikali nižu jedan nad drugim rumeni, žuti, mrki, pepeljasti i crni proslojci formirani od ostataka razorenih naselja, spaljenih koliba, velikih rovova i zasutih jama i grobova. Svaki od tih proslojaka, koji obeležava pojedine faze života u Vinči, sadrži prave riznice najraznovrsnijih predmeta: oruđe i oružje od kamena i kosti, posuđe za svakodnevnu upotrebu, raskošno dekorisane ritualne vaze, veliki broj antropomorfnih i zoomorfnih figurina, nakita od raznih vrsta retkih, skupocenih materijala i bezbroj drugih predmeta, izrađenih u samoj Vinči ili pribavljenih iz udaljenih oblasti, iz srednje Evrope, donjeg Podunavlja ili sa Mediterana. Mada je praistorijsko naselje u Vinči godinama iskopavano, ipak je ispitan samo njegov središnji deo. Na istraženom prostoru nađeno je, međutim, na hiljade predmeta koji danas krase mnoge muzejske zbirke u našoj zemlji i inostranstvu, a rad na njihovom proučavanju traje s nesmanjenim interesovanjem i danas. Na osnovu tih brojnih i veoma raznovrsnih predmeta, kao i ostatak arhitekture i korišćenih sirovina, može se pouzdano rekonstruisati cela istorija Vinče, odnosno vinčanske kulture.

Utemeljenje, razvoj i najviši uspon vinčanske kulture mogu se detaljno pratiti na osnovu bogate arheološke građe iz velikih naselja, čiji su ostaci otkriveni od Transilvanije do Skopske kotline i od istočne Bosne do Sofijskog basena. Vinčanska kultura posedovala je oko 4000. godine pre n. e. teritoriju veću od teritorije bilo koje druge neolitske kulture u Evropi, a pojedina njena naselja, na primer Vinča, Potporanj, Selevac ili Divostin, premašala su veličinom i brojem žitelja ne samo sva istovremena neolitska naselja već i prve gradove koji su znatno kasnije nastali u Mesopotamiji, Egeji i Egiptu. Zajednice tih velikih naselja prilagođavale su svoje osnovne delatnosti lokalnim uslovima. Tako se u nekim naseljima veća pažnja poklanjala zemljoradnji i stočarstvu, a u nekima tkačkoj radinosti i trgovini, dok su se u onima koja u svojoj okolini imaju retke sirovine začeli rudarstvo i razne vrste zanata.

Specijalizovane delatnosti omogućile su brz privredni uspon, društveno raslojavanje i opšte bogaćenje svih zajednica vinčanske kulture. Zajednice u Šumadiji, Banatu i Sremu brižljivom obradom zemlje i negom krupne stoke stvorile su viškove proizvoda, koji su im omogućavali da od susednih etno-kulturnih grupa dobijaju sirovine koje nisu imali na svojoj teritoriji, na prvom mestu erdeljski opsidijan, dragocenu sirovinu za izradu srpova i preciznih alatki. S druge strane, stabilnost privrede omogućila je vinčanskim zajednicama da izvestan broj svojih članova oslobode neposredne proizvodnje, odnosno da ih usmere na posebne delatnosti, prvenstveno na iznalaženje lokalnih sirovina ili njihovu preradu. Na taj način stanovnici Vinče došli su do cinabarita, koji je vađen u Šupljoj steni ispod Avale, kao i do nekih drugih retkih stena i minerala (alabaster, mermer). Vinča je iz tih razloga postala i najveće tržište jugoistočne Evrope, i to ne samo zbog izuzetne vrednosti sopstvenih proizvoda već i zbog retkih sirovina ili predmeta koji su u nju dopremani iz Transilvanije, gornjeg Potisja, donjeg Podunavlja pa čak i sa obala Egejskog i Jadranskog mora.

Široka razmena dobara i razvoj komunikacija oslobodili su tvorce vinčanske kulture grčevite vezanosti za maleni komad zemlje i predačke navike, dali su polet njihovoj mašti i omogućili im da naslute nove svetove i uspostave odnos pun poverenja prema prirodi, životu i budućnosti. Vinča i još nekoliko neolitskih naselja u blizini Vršca (Potporanj), Kragujevca (Grivac, Divostin), Kosovske Mitrovice (Valač) i Prištine (Predionica) postaju veliki religiozni centri, a istovremeno i umetnička žarišta koja presudno utiču na likovno stvaralaštvo svih neolitskih zajednica srednje i jugoistočne Evrope. Na stotine i hiljade glinenih figurina i ritualnih vaza otkrivenih u pomenutim naseljima, ne ukazuju samo na izuzetnu maštovitost i umetničku nadarenost njihovih tvoraca već i na razvijeno mitotvorstvo i naglo razgranjavanje magijsko-religijske prakse u okvirima vinčanske kulture. Tematska raznolikost glinenih figurina (nage ili obučene figure žena i muškaraca u stojećem, klečećem ili sedećem stavu, figure s maskama na licu, hermafroditske figure) i njihov stilski razvoj od naturalističkih preko realističkih do sasvim apstraktnih formi sigurni su dokaz da je u Vinčanskoj kulturi prevladana primitivna magija odnosno da je oformljena jasna religijska misao. Ta misao, sudeći po izgledu glinenih idola i raznovrsnih kultnih predmeta izražavana je u ritualima i mitovima povezanim sa smenom godišnjih doba, setvom i žetvom, rađanjem i umiranjem, kao i stalnom obnovom života, likovno najpotpunije izraženom prikazom žene sa detetom u naručju. One vinčanske zajednice koje se nisu opredelile za zemljoradnju i stočarstvo već za pronalaženje i obradu novih sirovina stvorile su, međutim, sasvim drugačiji duhovni svet. Zajednice koje su živele između visova Kučajne i Deli Jovana, u blizini pećina, velikih pukotina i toplih izvora, rano su naslutile da u utrobi zemlje, u potpunoj tami, nastaju, rastu i sazrevaju najrazličitije stene i minerali. Pripadnici tih zajednica prvi su u Evropi prodrli u taj začarani podzemni svet, izneli na svetlost dana njegove plodove i, uz pomoć vatre, naterali ih da se preobraze u novu materiju - u metale, u konkretnom slučaju u bakar. Otkrićem velike tajne preobražaja materije ovi prvi evropski rudari i kovači upleli su se u procese kozmičkog života i vezali za jedan poseban svet bogova i heroja. Posle otkrića bakra njihova mašta naselila je celu prirodu bezbrojnim tajanstvenim bićima - palčićima, vilama i vilenjacima, koji su se pridružili demonima žita i duhovima plodonosnog drveća. Taj osobeni sakralni svet, koji je u vinčanskoj kulturi uspostavljen najkasnije početkom IV milenijuma pre nove ere, održao se na Balkanskom poluostrvu sve do vremena širenja hrišćanstva, a jedan njegov deo verovatno je ugrađen i u temelje najstarije zabeležene evropske mitologije o Demetri, Dionisu i božanskom kovaču Hefestu.

Vinčanska kultura bila je u zenitu sve do oko 3800. godine pre n. e, sve dok se na njenim istočnim granicama, duž Karpatsko-balkanskog planinskog luka, nisu pojavile zajednice koje su razvile nove privredno-društvene odnose, zasnovane na stočarenju ili pribavljanju bakra i zlata. Za te pretežno nomadske zajednice najveća dobra nisu bila dom, okućnica i predačka zemlja, već predmeti od metala, velika stada i slobodne ispaše. Isticanjem tih vrednosti u prvi plan izgrađeni su privredno-društveni odnosi i mentalitet koji su se nepomirljivo suprotstavljali načinu života i težnjama vinčanskih zemljoradničkih zajednica. Pojavom stranaca na istočnim granicama vinčanske etnokulturne grupe završava se epoha kamenog doba na teritoriji Srbije, odnosno otpočinje razdoblje ranog bakarnog doba tokom kojeg vinčanska kultura doživljava duboku krizu i, najzad nege oko 3500. godine pre nove ere, potpunu dezintegraciju.

Posle propasti vinčanske kulture teritorije današnje Srbije našle su se na marginama kulturno-istorijskih zbivanja. Populacioni prodori sa istoka i severoistoka, prvenstveno iz ukrajinskih stepa, kao i kulturna strujanja sa jugoistoka, iz centara egejske kulture ranog bronzanog doba, bili su tako učestali i snažni da domorodačke zajednice na tlu Srbije dugo nisu mogle da se osamostale i ostvare kulturu osobenih obeležja. Kriza je prebrođena tek oko 1600. godine pre nove ere, u trenutku kad su se zajednice Šumadije, Bačke i Banata, ranije razjedinjene i desetkovane, opet čvrsto povezale i ostvarile jedinstvenu, tzv. vatinsku kulturu. Arheološka građa, prikupljena istraživanjem najstarijih vatinskih naselja, pokazuje da je taj kulturni preporod obezbeđen na taj način što su se domorodačke zajednice opet usredsredile na svoje tle i njegova bogatstva, a istovremeno ostvarile prisne kontakte ne samo sa neposrednim susedima već i sa znatno udaljenim zajednicama. Ranije skučeni svet postaje velik i dinamičan, što ima za posledicu buđenje želja za putovanjima i istraživanjima, za nabavkom dobrih konja i sjajnog oružja, kao i za posedovanjem skupih tkanina i zlatnog nakita. Pripadnici vatinske kulture postali su izuzetno spretni u obradi kamena, kosti i rožine, a i nenadmašni majstori u oblikovanju i ukrašavanju glinenih posuda. Konje su zauzdavali raskošno dekorisanim trensama od roga, posedovali su ubojite mačeve, sekire i bodeže, a kitili su se skupocenim bronzanim i zlatnim nakitom. Osoben dekorativan stil, izražen na predmetima vatinske kulture, posebno na onima od rožine, kosti, bronze i zlata, sreće se dobrim delom i na predmetima koji su otkriveni u Kraljevskom krugu grobova u Mikeni, a koji potiču iz sredine 16. veka pre n. e. Podudarnosti su tako velike da je više nego izvesno da su vatinska i mikenska kultura na neki način bile povezane. Karakter tih veza ne može se, nažalost, još pouzdano odrediti, ali se, s obzirom na nešto veću starost vatinske kulture, može pretpostaviti da su se istočnici mikenske civilizacije nalazili i na severu Balkana i jugoistočnoj oblasti Panonske nizije.

Vatinska kultura je bila jedna od vodećih kultura jugoistočne Evrope sve do pred kraj XV veka pre n. e. U narednom stoleću zajednice te kulture još uspevaju, ali uz znatne žrtve, da idu u korak s progresivnim snagama svog vremena. Trag im se gubi tek tokom XIII veka, u vreme kad se na celom Balkanskom poluostrvu, Kritu i istočnom Mediteranu pojavljuju predmeti koji su proizvedeni u alpsko-karpatskim metalurškim centrima, i to najčešće oprema srednjoevropskih ratnika. Kako su ti predmeti uglavnom nađeni na zgarištima popaljenih naselja, jasno da se njihova pojava na pomenutim teritorijama mora vezati za veće etničke pokrete, motivisane osvajačkim poduhvatima.

Naznačeni nemiri bacili su duboku senku i na zajednice koje su naseljavale teritoriju Srbije, tako da se njihove sudbine i stvaralaštvo u razdoblju od približno šest stoleća ne mogu jasnije sagledati. Raspoloživi arheološki dokumenti ipak dovoljno rečito pokazuju da su se u ovo "mračno doba" odvijali procesi koji su prouzrokovali uspostavljanje kulture novog tipa - kulture gvozdenog doba, i formiranje prvih istorijski poznatih plemena na teritoriji Srbije - Meza, Tribala i Dardanaca.

Pripadnici tih prvih po imenu znanih stanovnika Srbije bitno su, i to za dugo vreme, uticali na istorijska zbivanja u Evropi i Maloj Aziji. Najkasnije u XIII veku pre n. e. Dardanci su se delimično iselili iz svoje postojbine i trajno zaposeli severozapadni deo Male Azije i neke oblasti na jugu Apeninskog poluostrva. Njihovog eponimnog heroja Dardana opeva Homer u dvadesetom pevanju Ilijade kao Zevsovog sina i osnivača trojanske kraljevske loze:

"Od crnooblačnog Zeusa porodio Dardan se prvi,
Dardan Dardaniju sazda, jer sagrađen ne bješe jošte
Na polju sveti Ilij, u kojem sad smrtnici žive…
Dardan pak Erihtonij se kralj porodio sinak,
Najbogatiji taj je med ljudima smrtnima bio…
A Erihtonij Trosa Trojancima porodi kralja,
A u Trosa se tri nezazorna nađoše sina:
Il, Asarak, zatim bogoliki jošte Ganimed,
Koji je najlepši bio od sviju smrtnijeh ljudi…
Il Laomedona rodi Titona, Prijama, Lampa,
Klitija, Hiketaona od loze Aresa boga;
Kapisa rodi Asarak, a Kapis sina Anhisa,
Mene pak (Eneju) rodi Anhis, a Prijam Hektora divnog.
Biti od toga roda i krvi meni je dika."

Osim Eneje, utemeljivača moći i slave Rima, dardanskim poreklom su se dičili i moćni narodi antičkog sveta - Epirci, Makedonci i Rimljani, kao i veliki pojedinci - Julije Cezar, Oktavijan Avgust, Klaudije II, Konstantin Veliki i Justinijan.

Mezi i Tribali, najbliži srodnici Dardanaca, ostavili su takođe vidne tragove u istoriji i kulturi antičkog sveta. Ove tri velike grupacije u srcu Balkana uspevale su da vekovima sačuvaju svoj etnički i kulturni integritet, i to uprkos povremenih iseljavanja i stalnim pritiscima susednih ilirskih i tračkih plemena. Mezi, koji su se tokom XIII veka delom iselili u Malu Aziju i naselili u susedstvu Trojanaca, pominju se u Ilijadi kao "borci izbliza", kao nepobedivi ratnici. Da je njihovo ime veoma mnogo značilo sve do kraja stare ere, pokazuje činjenica da su Rimljani, po osvajanju Podunavlja, celu teritoriju od sastava Save i Dunava do Crnog mora nazvali Mezija. S druge strane, Tribali su sve do III veka pre n. e. bili najsnažnije i najveće pleme na centralnobalkanskom području, a sećanja na njihovu negdašnju slavu bila su za dugo vreme tako živa da su pojedini učeni vizantijski pisci smatrali da su Srbi prvobitno nosili njihovo ime.

Dardanci, Mezi i Tribali nisu stigli da ostvare kulturni apogej jer su svoje najbolje snage trošili braneći rodnu zemlju od brojnih neprijatelja, najpre od tzv. Trako-Kimeraca i Ilira, a kasnije od Makedonaca, Kelta i Rimljana. Kada su ih u prvim godinama nove ere Rimljani konačno pokorili, njihove snage su se sasvim pritajile, ali od III do VII veka, u razdoblju krize i raspadanja Rimskog carstva, centralni Balkan i njegovi žitelji našli su se opet u žiži istorijskih i kulturnih zbivanja. Dva velikana sa centralnog Balkana - Konstantin Veliki i Justinijan - kao da ostvaruju sve težnje svojih dalekih predaka: zavičajnu zemlju uzdigli su do najveće moguće mere, a stolovali su u Novom Rimu - Carigradu, sagrađenom na izlazu iz Dardanela, u kraju gde je nekad gospodario njihov daleki predak Dardan.

Teritorija Srbije, osim Bačke i većeg dela Banata, nalazila se sedam vekova u sklopu Rimske imperije. Za to vreme nastali su veliki gradovi (Sirmijum, Singidunum, Viminacijum, Nais, Ulpijana), otvoreni su mnogi rudnici i kamenolomi, izgrađeni su dobri putevi i džinovski mostovi.

Krajem III i u prvim decenijama IV veka, u razdoblju vladavine Dioklecijana, Galerija, Licinija i Konstantina Velikog, na teritoriji Srbije grade se veličanstveni arhitektonski ansambli koji se po složenosti, smelim rešenjima i raskošnom dekoru mogu meriti s najvećim i najreprezentativnijim spomenicima kasnoantičke arhitekture. Carske palate, mauzoleji i letnjikovci koji su u ovo vreme sagrađeni u Sirmijumu, pokraj Gamzigrada i Brzog Broda ne zaostaju za carskim palatama i rezidencijama u Nikomediji, Antiohiji, Splitu, Solunu i Carigradu, a neke od njih, na primer, Galerijevu palatu u Gamzigradu, karakterišu sasvim originalna prostorna i graditeljska rešenja.

Dioklecijan je odmah po stupanju na presto preuzeo mere do kraja sprovede reorganizaciju balkanskih provincija i da temeljno utvrdi državne granice na Dunavu. U vreme njegove vladavine teritorije Srbije bile su uključene u pet provincija: Moesia Prima (Šumadija sa dolinom Zapadne Morave), Dacia Ripensis (severoistočna Srbija), Dacia Mediteranea (dolina Nišave i Južne Morave), Dardania (Kosovo) i Pannonia Secunda (donja Posavina). Novouspostavljene granice, iako naizgled veoma složene, bile su mnogo prirodnije i povoljnije od starih, jer su obuhvatale etničke i kulturne celine koje su formirane još u predrimsko doba. Još nekoliko faktora obezbedilo je nagli procvat lokalne kulture. Dioklecijan je 293. godine za svog savladara izabrao Galerija, čoveka niskog porekla ali vrsnog vojnika, rodom iz Crne Reke, iz jednog mesta pokraj današnjeg Gamzigrada, kome je poverio na upravu podunavske provincije i zaštitu njihovih granica. Galerije je sa uspehom vojevao protiv varvara, a da bi trajno obezbedio granicu na Dunavu, ne samo da je obnovio postojeći sistem utvrđenja već je podigao i niz novih vojnih objekata. Blizina varvara stvorila je, s druge strane, potrebu za uvećanjem vojske, izradom i dopremom ratnog materijala, za raznim sirovinama, kao i za proizvodnjom i skladištenjem životnih namirnica. U takvim okolnostima je svaki stanovnik centralnobalkanskog područja lako mogao da sebi nađe mesto - bilo u rudniku, gradu ili na poljoprivrednom dobru, bilo u vojsci, trgovini, zanatu ili građevinarstvu - i da tako u celini razvija i pokaže sve svoje sposobnosti. Građevinska delatnost je oživela u svim većim gradovima, posebno Sirmijumu (Sremskoj Mitrovici), u kome su često boravili i Dioklecijan i Galerije. Sirmijum je tada imao uz prostran forum i veliki carski dvorac sa hipodromom, raskošna javna kupatila, brojne palate, kao i pozorište i amfiteatar u kojima su gostovali poznati glumci iz Grčke i čuveni gladijatori. Mozaici, a posebno freske i skulpture koje su otkrivene na području Sremske Mitrovice, pokazuju da su u Sirmijumu radili prvorazredni umetnici i dekorateri. Zato je i razumljivo što Amijan Marcelin naziva Sirmijum "mnogoljudnom slavnom majkom gradova" i što Teofilakt Simokata piše da je to "slavan grad, na velikom glasu u Evropi".

Gotovo u isto vreme kad je Sirmijum postao glavni grad provincije Druge Panonije i povremeno sedište careva, sagrađena je u provinciji Priobalskoj Dakiji, na mestu gde se danas nalazi Gamzigrad, grandiozna i raskošna Romuliana - Galerijeva palata i mauzolej, koja je, uz Dioklecijanovu palatu u Splitu, svakako najreprezentativniji i najočuvaniji spomenik kasnoantičke dvorske arhitekture.

Romulijana je svojevrsna carska zadužbina: podignuta je između 298. i 311. godine da bi se dostojno obeležilo Galerijevo zavičajno mesto i trajno sačuvao spomen na njegovu majku Romulu, a i da bi poslužila kao sjajna i bezbedna rezidencija u kojoj će Galerije provesti poslednje godine života, gde će biti sahranjen i za navek slavljen poput boga. Položaj Romulijane, kao i sve što je tu izgrađeno ili iz udaljenih delova Carstva doneseno - moćni bedemi sa džinovskim poligonalnim kulama i raskošno dekorisanim ulazima, hramovi sa oltarima i kriptama, dvorane sa skupocenim mozaicima, oplatama i skulpturama, kao i hladoviti peristeli sa fontanama - sve se to idealno usklađuje sa Galerijevom privatnom biografijom, a istovremeno i sa njegovim konceptom rimske države i carske vlasti. Romulijana je, u stvari, veliki politički i ideološki spomenik: ona svojim položajem, arhitekturom i dekoracijom ilustruje mit o bogomdanom vladaru koji rođen u zabiti Carstva, od neznanog oca i hvale dostojne majke, ostvaruje najveće podvige, zavodi red, usrećuje svoje podanike i najzad zadobija večni život, tj. biva uvršćen među bogove. U njoj je sve monumentalno, luksuzno i trajno, svuda blješti tvrdi i skupoceni kamen, a na sve strane su prikazani Herkul, Eskulap i Dionis, koji su, kao i vlasnik palate, bili sinovi smrtnica, najpre heroji a zatim veliki bogovi. Monolitni stubovi od retkih vrsta kamena, složene arhitektonske forme, skulpture od najkvalitetnijeg mermera i porfirita, raznobojne freske i skupoceni mozaici - sve to pokazuje da je građenje i dekoracija Romulijane bila poverena najveštijim majstorima najboljim arhitektima i najtalentovanijim umetnicima u Carstvu. Iz tih razloga Gamzigrad označava najviši domet graditeljske veštine i umetničkih kreacija prve decenije IV veka. S druge strane, ukrasima i koloritom svojih fasada Galerijeva palata u Gamzigradu već anticipira neke od karakterističnih odlika vizantijske arhitekture. I predstave na gamzigradskim mozaicima - borbe s divljim zverima, prikaz Dionisa sa nimbom oko glave i peharom u desnici, lavirint i drugi simbolični motivi - nagoveštavaju sadržinu i duh ranohrišćanske umetnosti koja, već nekoliko decenija kasnije, u vreme vladavine Konstantina Velikog i njegovih neposrednih naslednika, dolazi do punog izražaja i na tlu centralnog Balkana.

Teritorija Srbije bila je zavičajna zemlja i Galerijevih neposrednih naslednika - Licinija i Konstantina Velikog. Za vreme svoje kratke, petogodišnje vladavine Licinije nije stigao da mnogo učini za svoj rodni kraj, ali je zato Konstantin, čim je 316. godine preuzeo vlast nad centralnim delovima Balkanskog poluostrva, izmenio versku politiku svojih prethodnika, a istovremeno nastavio njihovo delo na obezbeđenju gradova i daljem razvoju zanatstva. U Medijani, u neposrednoj blizini svog rodnog mesta Naisa dao da se sagradi velelepni letnjikovac koji po raskoši nije mnogo zaostajao za Romulijanom. Tu su, pokraj puta koji je vodio prema Serdici (Sofija), na površini od oko 40 hektara, podignute različite građevine: palata s velikim peristilom, kitnjasto ukrašena mozaicima, freskama i majstorski modelovanim skulpturama, terme, letnjikovci, nimfeumi. I obližnji Nais (Niš) doživljava u ovo vreme nagli procvat. U ovom velikom gradu, počevši od vremena Licinijeve vladavine pa do oko 380. godine, razvila je aktivnost carska radionica u kojoj se proizvodilo skupoceno srebrno posuđe, namenjeno za darovanje vojskovođama ili stranim vladarima prilikom carskih jubileja. U IV veku tu su aktivno radile i radionice za preradu metala i izradu vojne opreme. Cvetala je i umetnost: bronzani portret Konstantina Velikog, koji se ubraja u najvrednija ostvarenja kasnoantičke umetnosti, verovatno je izrađen u samom Naisu, u nekoj od carskih radionica, gde su svakako izrađivani javni spomenici i za ostale velike gradove Carstva.

Opšte rasterećenje, koje se osetilo u celom Carstvu kada je Konstantin umirio varvare i Milanskim ediktom srećno rešio verske probleme, nije trajalo dugo. Goti i Sarmati ozbiljno su ugrozili Podunavlje već pred kraj Konstantinove vladavine, a razdori u hrišćanskoj crkvi i nesloga Konstantinovih naslednika oslabili su unutrašnje snage Carstva i omogućili varvarima da balkanske provincije pretvore u ratno poprište. Iz tih se razloga sredinom IV veka zatamnjuje slika antičke kulture na teritoriji Srbije. Samo za kraj IV veka moguće je rekonstruisati kulturu u pojedinim užim oblastima. Međutim, i spomenici iz ta dva kratka razdoblja, iako često od izuzetnog značaja za političku i kulturnu istoriju staroga sveta, označavaju samo dva predaha u drugoj agoniji kasnoantičke kulture na tlu centralnog Balkana.

Poslednjih godina V veka prebrođena je dugotrajna kriza izazvana hunskim, gotskim i gepidskim pustošenjima Balkana. već u vreme vlade Anastazija I (491-518) i Justina I (518-527) na teritoriji Srbije počinje obnova porušenih gradova i utvrđenja, kao i podizanje novih crkava, ali tek u periodu vladavine Justinijana (527-568) nastaje u ovoj oblasti veliki ekonomski i kulturni period.

Svoj san da obnovi rimsku državu i da joj povrati stari sjaj Justinijan je sproveo u delo. Njemu je pošlo za rukom da opet uspostavi jedinstvo Carstva sa sedištem u Carigradu. Rođen u jednom seocetu pokraj Niša, u Taurisiju, Justinijan je i iz ličnih i iz političkih razloga poklanjao veliku pažnju sigurnosti i unapređenju Balkana, posebno Sredozemne Dahije i Dardanije. Već u prvim godinama njegove vladavine obnovljeni su Nais, Ulpijana, Singidunum i Viminacijum, a na granici duž desne obale Dunava i u neposrednom zaleđu proširena su stara i podignuta nova utvrđenja. U blizini svog rodnog mesta Justinijan je podigao nov, velelepni grad Prvu Justinijanu (Iustiniana Prima), u kome, prema svedočanstvu istoričara Prokopija, "nije lako pobrojati sve hramove božje, opisati sve zgrade za nadleštva, veličinu tremova, lepotu trgova, česme, ulice, kupatila i prodavnice". To je bio grad "veliki i mnogoljudan, napredan i dostojan da bude metropola cele oblasti", grad koji je "caru uzvratio slavu", koji se "ponosi što je rodio cara".

Ovom Prokopijevom opisu u mnogome odgovara grad čije se ruševine nalaze na uzvišenju Caričina grada, kod Lebana. Arheološkim istraživanjima tu su otkriveni ostaci osam crkava, dva velika kupatila, akvadukta i niz stambenih i poslovnih građevina. Gotovo svi spomenici sakralne arhitekture ukrašeni su podnim mozaicima na kojima su, prema kartonima donetim iz Carigrada, prikazane rajske ptice i crkvene posude, kao i razne scene vezane za jevanđelje. Centralni trg krasila je bronzana statua imperatora, verovatno samog Justinijana. Da su u prvoj polovini VI veka na centralni Balkan dopremana remek dela ranovizantijske umetnosti, pokazuje bronzani portret carice Eufemije, supruge Justina I, koji je nađen u Balajncu, nedaleko od Kuršumlije. To je i jedini sačuvani portret monumentalne vizantijske skulpture VI veka i jedan od poslednjih spomenika na kojima forme antičke umetnosti oživljavaju u svoj svojoj ranijoj svežini. Ovim uspomenama na prošlost, snažno izraženu u svim umetničkim spomenicima justinijanske epohe, samo se stvarala iluzija o čvrstini i sjaju antičke civilizacije, koja se, međutim, već krajem VI veka raspada pod snažnim udarom svežih snaga avarskih i slovenskih plemena.

Uprkos Justinijanovim naporima da trajno učvrsti granice na Dunavu, Sloveni su uspeli još za njegova života da u nekoliko mahova opljačkaju teritorije u središtu Balkanskog poluostrva. Ti prvi upadi Slovena bili su neorganizovani i bez većih posledica. Prave nevolje otpočele su, međutim, tek posle Justinijanove smrti, u vreme dolaska Avara u Panoniju (582) i avarsko-slovenskog pohoda na Solun (586).

Avarsko-slovenska pustošenja prinudila su stanovništvo centralnobalkanskog područja da se skloni u utvrđene gradove. U kratkim razdobljima mira, u vreme vladavine Justina II, Mavrikija i Foke, podignuta je još pokoja crkva, ali su po gradovima korišćene uglavnom već postojeće građevine ili su podizane nove, ali redovno od trošnog materijala, od drveta ili lomljenog kamena i blata. Predmeti koji su nađeni u ovim skromnim građevinama vezuju se, međutim, više za seosku nego za urbanu sredinu.

Krajem VI i u prvoj deceniji VII veka zamire, međutim, svaka stvaralačka aktivnost, jer pojačan pritisak varvara primorava stanovništvo Panonije, Dakije i Dardanije da se povlači prema jugu Balkanskog poluostrva. Podunavlje je tad opustelo, a tokom druge decenije VII veka, u vreme vladavine cara Iraklija, sve teritorije današnje Srbije konačno su osvojili Avari i Sloveni.

Utemeljenje nove slovenske, odnosno srpske kulture potrajalo je punih pet stoleća. U razdoblju od VII do XII veka nije na kulturnom planu mnogo novog i osobenog stvoreno, jer se dugo vojevalo sa Bugarskom, Vizantijom i Ugarskom za opstanak i samostalnost srpske države. Od trenutka kad je to postignuto, otpočinje blistavi uspon kulture na tlu centralnog Balkana koji je obeležen spomenicima najviših vrednosti i svetskog značaja - Studenicom, Mileševom i Sopoćanima.

Uporedo sa slabljenjem vizantijske države u periodu između smrti Manojla Komnina (1180) i pada Carigrada (1204) u kontinentalnim područjima Balkanskog poluostrva otpočeo je brz rast mlade srpske države i nagli uspon njene samosvesne i sveže dvorske umetnosti. Već freske Bogorodične crkve u Studenici iz prve decenije XIII veka, iako su rad grčkih umetnika, razlikuju se od dekorativnog linearizma vizantijskog, komninskog slikarstva. Svojim osobenim stilom, strogim i prividno arhaičnim, one formulišu osnovna opredeljenja srpske srednjovekovne umetnosti, opredeljenja koja će u naredna dva stoleća u punom sjaju blistati na zidovima zadužbina srpskih kraljeva, klera i vlastele, počev od Mileševe pa do Ravanice, Manasije i Kalenića.

Freske u naosu crkve Vaznesenja Hristovog u Mileševi, nastale oko 1235. godine, obeležavaju u razvoju srpskog srednjovekovnog slikarstva veliki trenutak iznalaženja i konačnog utvrđivanja sopstvenog, originalnog izraza, a u kontekstu evropske umetnosti one se ističu kao prvi jasni nagoveštaji renesansnog duha. Sve što se trenutno našlo najbolje u stvaralaštvu Carigrada (rafiniranost formi), Soluna (siguran crtež) i Italije (liričnost i kontrast boja) uneto je u dekoraciju mileševske crkve, međusobno je srećno usklađeni i dopunjeno svežim snagama nabujalim u granicama nezavisne srpske države. Značaj dvora i njegov sjaj podvučeni su velikim brojem svetovnih portreta, a slobodna idejna strujanja izražena su u sasvim neuobičajenom rasporedu sakralnih kompozicija. Među njima se visokim umetničkim vrednostima posebno ističe prikaz Mironosica na Hristovom grobu s monumentalnom figurom sedećeg anđela. Ta freska nije rađena ni u maniru srednjovekovnih stilova niti u duhu antike, već je delo nove kosmopolitske evropske umetnosti nadahnute hrišćanstvom, koje je oslobođeno dogmatizma i svog arhaičnog orijentalnog nasleđa. S druge strane, svetovni portreti, posebno ktitorski portret kralja Vladislava, grafički su detaljno obrađeni kao na ikonama, ali su osvetljeni živim koloritom monumentalnog fresko-slikarstva. Zaobljene linije i rumena, bela i oker boja inkarnata daju likovima životnu uverljivost, a dobro uočeni detalji omogućuju da se u prvom planu pojave misaone preokupacije i raspoloženja. Iz tih razloga slikar ovih portreta mogao bi se uvrstiti u prve "intimiste" evropske umetnosti.

Odlučujući korak kojim se srpsko slikarstvo dospelo u sam vrh evropske srednjovekovne umetnosti učinili su majstori Sopoćana. Dok su se u Italiji Čimabue i Nikolo Pizano naprezali da oslobode forme hijeratične ukočenosti, a vizantijski dvor zbog prezauzetosti oko restauracije carstva i finansijske krize odustajao od svakog krupnijeg umetničkog zadatka, u ekonomski snažnoj srpskoj državi Uroša I nastale su oko 1265. godine freske na zidovima crkve Svete Trojice u Sopoćanima koje smelo lome okvire srednjovekovne estetike i u novom prostoru i jarkoj svetlosti ističu davno zaboravljenu lepotu celovite ljudske ličnosti. Pojedini prikazi, na primer, Uspenje Bogorodice, preplavljeni su figurama, ali je kompozicija ipak uvek pregledna jer su sve mase brižljivo organizovane i vešto raspoređene u nekoliko planova. Širok, tečan crtež i kontrasno obojene površine daju svakom liku izgled kolosalne statue, a različito usmereni pokreti figura u prvom planu omogućuju da se jasno vide ličnosti prikazane iza njih, u dubini. Svetle harmonije crvenozelene i ljubičastozelene boje utapaju se preko nešto tamnijih tonova drugog i trećeg plana u zlatnu pozadinu. Ovim postupkom slikar Sopoćana realizuje svetlost za kojom čezne njegov savremenik Domentijan, "svetlost koju možemo videti jedino sa anđelima, kojoj ni početak ne počinje ni kraj ne iščezava". Svojim kistom on istovremeno vaja volumene s nagomilanim psihičkim i fizičkim snagama koji pokazuju da "u desnici majstora damari sveta biju".

Tradicija velike umetnosti Studenice, Mileševe i Sopoćana obezbedila je visok nivo i srpskoj umetnosti XIV veka, u kojoj je ostvareno nekoliko remek-dela arhitekture i slikarstva, kao što su Gračanica, Sv. Dimitrije u Peći, Dečani ili Ravanica. Čak i posle poraza na Kosovu, kad je Srbija izgubila političku nezavisnost i postala vazalna država Osmanlijskog carstva, razvoj srpske kulture i umetnosti nije prekinut. Sve što je bilo najbolje i najlepše u nacionalnoj prošlosti negovalo se u to tužno doba na dvoru despota Stefana Lazarevića i odatle reflektovalo i na zidove zadužbina njegove vlastele. Freske u crkvi Vavedenja u Kaleniću, nastale oko 1410. godine, odlikuju se dotle nevidljivom elegancijom i poetičnošću. Među njima se lepotom ističe Svadba u Kani, slikana sva u plavom i u boji ćilibara, u atmosferi ozarenoj čistom poezijom. Ima mnogo uzdržane tuge u prignutim glavama prikazanih mladenaca, umora u pokretima njihovih mladih ruku i neke prerane zabrinutosti u njihovim fizionomijama. Boje su jasne i sve linije su čitke kao pri osvetljenju sunca koje je prošlo zenit. Sve to sugeriše neku čudnu tišinu koja razdvaja i usamljuje figure. Slikar kao da prikazuje poslednji svečani obed čiji učesnici slute događaje bliske budućnosti - konačnu propast države i dugu zimu u stvaralaštvu svog naroda.

Ta zima potrajala je tri stoleća. Nacionalni preporod u XVIII veku, kao i nekoliko velikih podviga i ličnosti tokom XIX i XX veka, vesnici su buđenja novog proleća i razlog nadi da će tle na kome živimo opet postati jedno od značajnih kulturnih središta civilizovanog sveta.