Wednesday, March 19, 2008

Lili Marlen

Pred kasarnom
Pred glavnim ulazom,
Stajao je jedan fenjer
I stoji još pred njom
Ako se ponovo budemo videli
Kod tog fenjera ćemo stati
Kao nekad, Lili Marlen.

Naše dve senke
Izgledale su kao jedna
Po tome je svako video
Koliko se volimo
I svi ljudi neka vide
Pod svetlom kako stojimo
Kao nekad, Lili Marlen.

A u to poviče stražar
I trubač zasvira povečerje
To može koštati tri dana
„Druže, odmah dolazim“
Kažemo jedno drugom „doviđenja“
A tako sam želeo da odem sa tobom
Sa tobom, Lili Marlen.

Fenjer zna tvoj korak
I tvoj lepi hod
Svaku noć on gori
A mene je već zaboravio
I ako mi se dogodi najgore
Ko će kod fenjera stajati
Sa tobom, Lili Marlen?

Iznad ovog tihog mesta
Duboko pod zemljom
Uznose me kao u snu
Tvoje ljupke usne
I kad se zatalasa magla u ovim kasnim satima
Stajaću kod tog fenjera
Kao nekad, Lili Marlen.

Hans Lajp, 1915.

Najpoznatija nemačka pesma svih vremena, „Lili Marlen" u izvođenju Lale Anderson emitovana je prvi put 18. avgusta 1941, preko talasa Radio Beograda. Iz glavnog grada Jugoslavije emitovana pesma bila je upućena pre svega nemačkim vojnicima u Severnoj Africi koji su se pod vođstvom „pustinjske lisice", generala Manfreda Romela, kretali ka El Alameinu. Medjutim, neočekivano Lili Marlen je postala himna vojnika na obe zaracene strane. Kako piše dnevnik „Frankfurter Rundšau", „najizvođenija nemačka pesma imala je za posledicu pre svega to što Nemačka i Nemci nisu bili vezivani isključivo za nacistički teror i ratne užase".
Originalan tekst, "Pesma mladog stražara", napisao je vojnik Hans Lajp (Hans Leip) u Prvom svetskom ratu. Stihovi su nastali pre Lajpovog polaska na Ruski front 1915. Ime devojke iz stiha, Lili Marleen, Hans je "stvorio" kombinujući ime svoje devojke Lili, i ime devojke svog prijatelja, mada je moguće da mu je to ime palo na pamet dok je bio na straži, posmatrajući mladu bolničarku Marleen koja mu je mahnula dok je nestajala u večernjoj izmaglici. Svoju pesmu objavio je u zbirci poezije 1937. Pesma je privukla pažnju Norberta Šulca (Norbert Schultze), koji je komponovao muziku."Lili Marleen" je od početka dočekana rezignirano. Gebelsu se nije dopadala, on nije želeo pesmu, želeo je marš. Ni čuvena Lale Andersen (Eulalia Bunnenberg) nije želela da je peva. Snimila je "Lili Marleen" uoči rata ali se pesma prodala samo 700 primeraka. Ubrzo je zabranjena zbog svog melanholičnog karaktera, ali ta zabrana kasnije, nije mogla sprečiti njenu popularnost.
Nakon okupacije Jugoslavije, uspostavljen je okupacioni „Soldatensender Belgrad“ („Vojnički radio Beograd“), koji je emitovao vesti i propagandu nemačkim trupama u Africi. Poručnik Karl Hanjc Rajntgen (Karl-Heinz Reintgen), upravitelj Radio Beograda imao je prijatelja u Afričkom korpusu koji je voleo tu pesmu. On je emitovao "Lili Marleen" po prvi put 18. avgusta 1941. General Armije Romel (General Feldmarschall Rommel) takođe je voleo pesmu i zatražio je od Radio Beograda da uključi pesmu u svoj redovni program, što je i učinjeno. "Lili Marleen" postaje zaštitni znak emisije i emitovana je svakodnevno u 9:55 časova s večeri, na samom kraju programa.
Nakon što je pesma otišla u etar, više se ništa nije moglo učiniti. Uskoro postaje popularna i među savezničkim vojnicima, što je izazvalo zabrinutost, pa se počelo raditi na engleskoj verziji. Britanski izdavač J.J. Filips (J.J.Philips) bio je zaprepašćen kada je čuo kako je grupa engleskih vojinka peva u originalu, na nemačkom. Nakon što ih je ukorio, jedan od njih mu je uzvratio: "Zašto je vi ne napišete na engleskom?".
Filips i tektopisac Tomi Konor (Tommie Connor) uskoro izdaju englesku verziju 1944. Pevala ju je En Šelton (Anne Shelton), kao i Vera Lin (Vera Lynn) preko BBC-a. Britanska 7. armija usvojila je pesmu. Pevana je u vojnim bolnicama i emitovana preko ogromnih propagandnih zvučnika uzduž frontovske linije, u oba pravca.
Marlen Ditrih (Marlene Dietrich) ju je javno izvodila - što je kasnije demantovala.Smatra se da je prevedena na 48 jezika, uključujući ruski i hebrejski. Priča se da je Tito uživao slušajući je. Lako je moguće da je Lili Marlen najpopularnija pesma svih vremena - verovatno zbog univerzalne ljubavne teme. Lale Anderson je na pitanje, može li objasniti toliki uspeh "Lili Marlen", odgovorila:
"Može li vetar objasniti, zašto postaje oluja?"
I pored ovako pompezne izjave, poznavaoci tvrde da je Lale Andersen čitavog života mrzela tu pesmu i pevala je na silu. Njena verzija "Lili Marleen" mozda utoliko zaostaje za izvođenjem Marlen Ditrih ili Mimi Tome. Ironično, "Lili Marleen" joj je spasila život nakon pokušaja bega u Švajcarsku, kada je bila uhapšena od strane Gestapoa.

Blogged with Flock

Saturday, March 1, 2008

Bojno polje Srbija – priča o tri tvrdjave

Ratovi Osmanske i Habsburške monarhije tj. Turske i Austrije su se u 18. veku vodili na teritoriji današnje Srbije. Tri mira i tri velike tvrdjave su obelezile ovu epohu.

Najpre je 1699. Karlovačkim mirom granica izmedju dva carstva vraćena na Savu i Dunav. Turci u tom periodu grade i utvrdjuju Kalemegdansku tvrdjavu a Austrijanci Petrovaradinsku tvrdjavu.

Turci su, svesni strateškog značaja Beograda pristupili prvoj značajnijoj rekonstrukciji zastarele srednjovekovne kalemegdanske fortifikacije. Za upravnika radova postavljen je austrijski prebeg, venecijanski graditelj Andrea Kornaro. Novoizgradjena artiljerijska fortifikacija, ostvarena bez bastionih trasa koje su u to vreme drugde vec bile praktikovane, pokazala se kao nedovoljno efikasna u odbrani, posto su je 1717. godine Austrijanci sa Eugenom Savojskim osvojili i to uz relativno male zrtve.

Petrovaradinska tvrdjava

Habzburško carstvo je izgradnjom petrovaradinske tvrdjave želelo da spreci povratak Otomanske imperije u srednju Evropu. Da bi u tome uspelo obezbedilo je i novac i najbolje arhitekte. Po velicini i brojnim odbrambenim kulama, kapijama, zgradama i podzemnim vojnim galerijama, stvoreno je remek-delo u sistemu fortifikacije.

Petrovaradinska tvrdjava je danas po velicini druga tvrdava u Evropi, posle Verdena, i najbolje ocuvani fortifikacijski objekat tog tipa. Prostire se na 120 hektara a u njenoj izgradnji ucestvovalo je dnevno i po 40.000 ljudi.

Sastoji se iz pet tvrdava, Gornje, Donje, Hornverka, Brukšanca i Inzelšanca, koje su funkcionalno spojene u jednu celinu, pa je zovu i Gibraltar na Dunavu.

Radove na izgradnji Petrovaradina prekida izbijanje novog Austrijsko-turskog rata (1716-1718). U nastojanju da izmeni odluke Karlovačkog mira Turska je preduzela pohod na Austriju. Princ Eugen Savojski došao je u Futog 9. jula 1716. godine sa 42.000 pošaka i 23.000 konjanika. U Petrovaradinskoj tvrđavi se već nalazilo 8.000 vojnika. Tokom 26, 27 i 28 jula Veliki vezir Damad Ali-paš a je prešao Savu sa oko 150.000 vojnika. Između Petrovaradina i Karlovaca došlo je do sukoba sukoba dve vojske. Eugen Savojski je briljantnom taktikom uspeo da potpuno porazi Turke. Čak je i sam Veliki vezir izgubio život. Nakon bitke kod Petrovaradina Eugen je u narednoj godini osvojio Temišvar i Beograd čime su stečeni povoljni uslovi za sklapanje mira u Požarevcu 1718. godine kojim je Austrija dobila Banat i deo Srbije severno do Zapadne Morave.


Kalemegdanska tvrdjava

Pod austrijskom dominacijom Beograd je u prvoj polovini XVIII veka (1717-1739) doživeo velike promene. Planskom izgradnjom naselja, podizanjem raznih novih zdanja i doseljavanjem katoličkog stanovništva grad je izgubio orijentalne karakteristike i brzim tempom sticao izgled evropskog baroknog naselja. Najkrupnije promene dogodile su se sa njegovom fortifikacijom, posto su Austrijanci odlucili da sistematski pristupe resavanju pitanja odbrane Beograda. Po projektu Nikole Doksata de Moreza tada je izvrsena velika rekonstrukcija beogradskih utvrdjenja: u ovom graditeljskom poduhvatu koji je trajao punih 15 godina, grad je konacno dobio savremenu artiljerijsku tvrdjavu, oblikovanu uglavnom u skladu sa fortifikacionim principima francuskog graditelja i marsala Sebastiana Vobana. Zapocela je i izgradnja varoskih utvrdjenja, bastione trase na potezu od obale Save, linijom danasnjih Kosancicevog, Toplicinog i Obilicevog venca, preko Trga Republike i Dorcola do obale Dunava. Kalemegdan se pretvara u jednu od najvećih i najbolje utvrdjenih gradova Evrope.

Niška tvrdjava

U isto vreme, Turci isterani iz Beograda, 1719. godine otpočinju izgradnju novog uporišta koje će učvrstiti granice carstva. Sultanovom poveljom od 19. februara 1719. otpočela je izgradnja velike tvrdjave u Nišu. Niš tada postaje centar Beglerbegluka Rumelije, tj. turskih poseda u Evropi.

Radovi su počeli proleća iste godine po projektu turskih lagumaša, braće, carskog glavnog arhitekte Mehmed age i lagumdži baše Mustafa age. Za izgradnju tvrdjave su angažovane spahije iz deset sandžaka rumelijskog beglerbegluka, a 1722. iz 14 sandžaka. Bilo je to ogromno gradilište. Putopisac Driša tvrdi da je bilo 10 000 spahija. Tokom 1923 je angažovano 40 carigradskih majstora kamenorezaca, a bedem je zidalo 400 zidara. Kamen se vadio iz kamenoloma kod Huma, Kamenice i Niške Banje.

Tvrdjava je gradjena po ustaljenom sistemu bastione trase. Poligonalnog je oblika sa sedam nejednakih strana. Ulazni deo spušten je sasvim uz most, a istočni i zapadni bedem pružaju se pod uglom, udaljavajući se od Nišave. Oba ova bedema, završavaju se snažnim bastionima. Severozapadni deo bedema, prema gradskom polju, polukružnog je oblika prelomljenog sa četiri veća bastiona. Izlomljena linija bedema sa dva manja bastiona je i na južnoj strani prema Nišavi. Visina bedema je 8 metara, a prosečna širina 3 metra, dok je ukupna dužina bedema 2100m. Površina tvrdjave je oko 22 hektara.

Završetak glavne, Stambol kapije 1923. godine je obeležen postavljanjem ploče koja slavi sultana i njegovo veličanstveno delo. I danas, arapskim pismom, na ovoj ploči iznad ulaza u tvrdjavu piše:

"Car koji je veličanstven kao Aleksandar, car koji je slavan kao Darije, jeste sultan sultana svetlih Ahmet Han... On načini grad niški po Aleksandrovoj sistemi i stavi dušmaninu gvozdenu prečagu na put. On namesti ovom gradu gvozdene kapije i pozavideše ovom gradu i Rodos i Kandija. Na zidovima gradskim sagradi kule i bedeme mu podiže do svoda nebeskoga. On je već sve uredio. Visina kula ovih ne može se dogledati i u rovovima gradskim načinio je kladenac na kom se svet ogleda. Kapije, zidine i tabije utvrdio je. Svaki zid i svaka kula stoji kao nakostrešeni lav. Juriš kapija pretvori se u izlazak vojničkih džinova. Kroz nju dolazi vojska gradu u pomoć. Svaka kula dostiže najveće svodove... Pre godinu dana dovrši se ova gradska kapija i na njoj se podiže svod. U celoj carevini posta ova kapija najjača zaštita i sultan Ahmet III (1702-1730) načini niški grad najtvrdjim gradom 1723. godine".

Medjutim ovaj "najtvrdji grad" 1737. nakratko osvajaju Austrijanci. Nakon pregrupisavanja snaga Turska uspeva da povrati Niš. Od turske najezde, Niš je branio Nikola Doksat, graditelj Beogradske tvrdjave. On uspeva da pred ogromnom neprijateljskom vojskom povuče posadu grada i spreči potpuni poraz. Njegovi neprijatelji koriste priliku i optužuju ga za izdaju. Doksat je osudjen na smrt i pogubljen na svom Kalemegdanu. Nedugo zatim, Austrijanci pred obnovljenom turskom silom bivaju prinudjni da napuste Srbiju, porušivši pre toga sva utvrdjenja koja su gradili u Beogradu. Beogradskim mirom 1739. godine se završava Austrijska vladavina u srpskim zemljama južno od Save i Dunava.

U narednom veku nije bilo velikih ratova izmedju dva carstva. I u Turskoj i u Austriji dolazi do nacionalnog pokreta srpskog naroda koji je okončan stvaranjem najpre srpskih autonomija (Kneževine Srbije u Osmanskom carstvu i Vojvodine Srbije u Habsburškom carstvu), a zatim i nezavisne države. Moderna, Srbija je rodjena na frontu sukoba dve imperije.


Friday, February 8, 2008

Rat struja i Sićevo


Počasni stanovnik Sićeva, mesta kraj Niša, je slavni srpski pronalazač Nikola Tesla... Okolnosti pod kojima je Tesla postao počasni Sićevčanin liče na filmsku priču. Naoko prosti meštani sela iz južne Srbije oberučke su prihvatili počasnog Sićevčanina na predlog Mate Mateje Radojkovića, narodnog poslanika iz ovog sela, pošto su „mudre glave“ iz Narodne skupštine odbacile finansiranje Teslinih izuma. Obrazloženje je bilo da je to „bacanje para na ludorije“.

Zainatio se Radojković, poslanik opozicione Pašićeve Srpske radikalne stranke, zainatili se njegovi Sićevčani, pa su počeli sami da prikupljaju dobrovoljni prilog za naučnika, koji je bio u teškoj materijalnoj situaciji.
O ovome svedoči Slavoljub Pavlović, praunuk Mate Mateje Radojkovića, uglednog trgovca i vinara iz Sićeva, o čijem se prijateljstvu sa Teslom i danas u porodici potomaka sa ponosom ispredaju priče.

- Pradeda, čije je pravo ime Mata, ali je u istorijskim dokumentima poznat kao Mateja Radojković, prethodno je obavestio naučnika o svom naumu, a Tesla je sa oduševljenjem prihvatio titulu počasnog Sićevčanina 1891. godine. Naš predak predao je Tesli iste godine dokument o proglašenju, prilikom njegovog dolaska iz Amerike u Beograd. Ostali su prijatelji, viđali su se i dopisivali sve do Matine smrti krajem tridesetih godina 20. veka. Stari pričaju da su Teslina pisma, nažalost, uništena tokom Drugog svetskog rata - kaže Pavlović.

- Pošto su Sićevčani jednoglasno izabrali Teslu za počasnog meštanina do jednog su prikupljali pomoć, neko u novcu, a sirotinja u namirnicama - za velikog naučnika - dodaje Pavlović.

O neobičnoj vezi Nikole Tesle sa Sićevčanima rečito govori i početak radova na hidroelektrani „Sveta Petka“ na Nišavi, u Sićevačkoj klisuri, 1898. godine, samo dve godine posle izgradnje hidroelektrane na Nijagari koja je simbol Tesline pobede u čuvenom Ratu struja. Zgrada elektrane izgradjena je 1902., a instalacije, proizvod bečke firme Siemens-Schuckert, postavljene su 1908. godine, a naredne je grad bio osvetljen.

Odluku o izgradnji donela je niška opština, sa predsednikom Todorom Milovanovićem, u proleće 1898. godine. Radovi na zgradi i kanalu otpočeli su iste godine, a trajali su više od jedne decenije. Dolazilo je do prekida radova usled političkih sukoba, nedostataka sredstava i oduglovačenja bečke firme oko izrade generatora. Kaludjeri sićevačkog manastira, podržani od političkih protivnika Todora Milovanovića, ometali su radove na kanalu i obarali postavljene stubove, pravdajući se da elektranu podižu na njihovom zemljištu bez dozvole. Iskoristivši sukob kaludjera i gradjevinara, niški radikali, pokrenuli su aferu "cepanje mantija", pokazujući je na javnim skupovima.


Rat struja


Rat struja
je naziv za sukob između Tomasa Edisona i Nikole Tesle zbog Edisonovog promovisanja jednosmerne struje za prenos električne energije nad efikasnijom naizmeničnom strujom koju je zagovarao Tesla.

Tokom početnih godina distribucije električne energije, Edisonova jednosmerna struja je bila standard u SAD i Evropi i Edison nije želeo da izgubi sva svoja patentna prava. Jednosmerna struja je lepo radila sa sijalicama sa užarenim vlaknima koje su bile glavno opterećenje tokom dana. Svojim radom sa obrtnim magnetnim poljem, Tesla je razvio sistem za proizvodnju, prenos i upotrebu naizmenične struje. On se udružio Džordžom Vestinghausom da bi komercijalizovao ovaj sistem. Vestinghaus je prethodno kupio prava za Tesline patente polifaznog sistema i druge patente za tranformator od Lisijena Galarda i Džona Diksona Gibsa.

Električni prenosni sistem

Prenos električne energije posredstvom jednosmerne struje je imao nekoliko ograničenja koji su rešeni upotrebom naizmenične struje. Velika opterećenja jednosmernom strujom su teško mogla biti prenesena na razdaljine veće od jedne milje bez velikih padova napona. Trožični prenosni sistem je obezbedio poboljšanje što se tiče padova napona i veličini provodnika, ali nije rešio problem. Edisonov odgovor na ograničenja jednosmernog sistema je bilo da se energija proizvodi blizu područja gde se troši i da se postavi više žica da bi se rešio problem potražnje za energijom, ali se rešenje pokazalo kao skupo, nepraktično i neizvodljivo.

Jednosmerna struja se ne može lako tranformisati na više ili niže napone. To znači da se odvojene električne linije moraju postaviti da bi se dostavila snaga uređajima koji su koristili različite napona, na primer za osvetljenje i električne motore. Ovo bi dovelo do velikog broja žica koje bi se trebale postaviti i održavati, nepotrebno trošeći novac i uvodeći nepotrebne rizike. Velik broj smrti tokom Velike mećave 1888. su bile pripisane prekinutim prenosnim linijama koje su unele pometnju u gradove koji su koristili jednosmerne mreže.


Njujork 1888.

Visoki naizmenični naponi se mogu preneti preko velikih daljina sa malom padovima napona (time povećavši efikasnost prenosa) i onda podesno spustiti na niže napone za upotrebu u kućama i fabrikama. Kada je Tesla predstavio sistem generatora, transformatora, motora, provodnika i osvetljenja za naizmeničnu struju u novembru i decembru 1887, postalo je jasno da je naizmenična struja budućnost prenosa električne energije.

Prednost naizmenične struje za distribuciju električne energije na velike udaljenosti je laka promena napona posredstvom transformatora..

Edisonova propaganda

Edison je pokrenuo kampanju da bi obeshrabrio upotrebu naizmenične struje. Edison je lično rukovodio nad nekoliko pogubljenja životinja, uglavnom mačaka i pasa lutalica, da bi pokazao štampi da je sistem jednosmerne struje bezbedniji od sistema naizmenične struje. Edisonov niz pogubljenja životinja je dostigao vrhunac sa pogubljenjem slonice Topsi. Takođe je pokušao da populariše termin "Vestinhauzovan" za pogubljenje strujom.

Edison se protivio smrtnoj kazni, ali njegova želja da naruži sistem naizmenične struje je doveo do izuma električne stolice. Edison (ili neko od njegovih zaposlenih) je iskoristio naizmeničnu struju da napravi prvu električnu stolicu za državu Njujork sa ciljem promovisanja ideje da je naizmenična struja opasnija od jednosmerne. Popularan mit je da je Edison sam izmislio električnu stolicu, ali prema nekim drugim izvorima, stolicu su izmislili nekoliko njegovih radnika, posebno Harold Braun, radeći u Menlo Parku.

Kada je stolica prvi put korišćena, tehničari su loše procenili napon potreban da se ubije osuđeni zatvorenik Vilijam Kemler. Prvu udar struje 6. avgusta 1890. nije bio dovoljan da se ubije Kemler, ali ga je teško povredio. Procedura je ponovljena, a prisutan reporter ju je opisao kao "odvratan spektakl, mnogo gori od vešanja". Džordž Vestinghaus je komentarisao: "Bolje bi uradili da su koristili sekiru".


Pogubljenje Vilijama Kemlera


Niske frekvencije (50-60 Hz) naizmenične struje su zaista opasnije od sličnog nivoa jednosmerne struje, pošto naizmenična oscilovanja mogu da naruše rad srca, izazivajući ventrikularnu fibrilaciju, koja brzo dovodi do smrti. Međutim, bilo koji praktični distribucioni sistem će koristiti naponski nivo koji će biti opasan, bez obzira da li se koristi naizmenična ili jednosmerna struja. Pošto su predostrožnosti prema pogibiji od udara struje bile slične, na kraju su prednosti prenosa energije sistemom naizmeničnih struja prevagnule ovaj teoretski rizik i na kraju je usvojen kao standard.

Nijagarini vodopadi

Stručnjaci su predložili da se iskoriste Nijagarini vodopadi za proizvodnju električne energije, iako su kratko razmatrali kompresovan vazduh kao prenosni medijum. Protiv predloga Edisona i Dženeral Elektrika, Teslin sistem naizmeničnih struja je dobio ugovor od strane Komisije. Komisijom je predsedavao Lord Kelvin, a podržavali su je poslovni ljudi poput Dž. P. Morgana, Lorda Rotšilda i Džona Džejkoba Astora IV. Radovi su počeli 1893, a Teslina tehnologija je iskorišćena da proizvodi energiju iz vodopada.

Neki su sumnjali da će sistem proizvoditi dovoljno energije da bi snabdevao industriju u Bafalu. Tesla je bio siguran da će raditi, kazavši da Nijagarini vodopadi imaju mogućnost da snabdevaju celi istočni deo SAD. 16. novembra 1896, počeo je prenos od Nijagarinih vodopada do industrije u Bafalo iz generatora u postrojenju Edvard Din Adams. Generatore je naprailo Vestinghausova električna korporacija koristeći Tesline patente sistema naizmeničnih struja. Pločice na generatorima nose Teslino ime. Tesla je takođe uspostavio standard od 60 Hz za Severnu Ameriku. Bilo je potrebno pet godina da se završi kompletno postrojenje.

Ishod

Teslina naizmenična struja je zamenila jednosmernu struju u mnogim primerima proizvodnje i distribucije električne energije, enormno povećavajući domet i poboljšavajući bezbednost i efikasnost distribucije energije. Edisonovi pronalasci koji su koristili jednosmernu struju su zamenjeni uređajima na naizmeničnu struju koju su predložili drugi; primarno Teslini polifazni sistemi, a takođe od i drugih, poput Čarlsa Proteusa Štajnmeca (iz Dženeral Elektrika). Teslin sistem na Nijagarinim vodopadima je označio kraj Edisonovog plana za prenos energije i bio je prekretnica u prihvaćanju naizmenične struje. Na kraju je i Edisonova kompanija Dženeral Elektrik prešla na sistem naizmeničnih struja i počela da proivodi mašine za naizmeničnu struju.

Njujorška kompanija za distribuciju električne energije, Konsolidejted Edison je nastavila da isporučuju jednosmernu struju potrošačima koji su je usvojili početkom 20. veka, uglavnom za stare liftove. Januara 2005, Konsolidejted Edison je objavila da će prekinuti da pruža uslige jednosmerne struje preostalim potrošačima kojih je bilo samo na Menhetnu i to oko 1600. Jednosmerna struja je služila uglavnom za pokretanje starih liftova. Novembra 2007. isključen je i poslednji potrošač jednosmerne struje.


Thursday, January 31, 2008

Ruka Sv. Prokopija


Kralj Solomon u Nišu 1071. godine.
Minijatura iz Chronicon Pictum


Jovan Kinam, vizantijski istoričar iz XII veka, je u svojoj Istoriji nekoliko puta pomenuo Niš nazivajući ga metropolom Dakije. Interesantna je epizoda koja govori o povratku ruke sv. Prokopija u Niš 1164. godine nakon što je vizantijska vojska pod vodjstvom cara Manojla I Komnina u ratu protiv Ugarske prodrla u Srem i zauzela Sirmijum. Ovu svetinju je 1071. iz niške crkve posvećene Sv. Prokopiju zaštitniku grada odneo ugarski kralj Solomon.


Kinam piše:

-Car je ruku mučenika Prokopija, koje se slučajno domogao u Sirmijumu, preneo u crkvu u Nišu i dodao je preostalom telu od koga je bila odvojena u stara vremena iz ovih razloga. Narod Ugra je veoma često pustošio romejsku zemlju i nešto malo pre vlade Aleksija Komnina osvojio Sirmijum i pokorivši mnoge podunavske gradove stigao sve do Niša. Naišavši tamo na sveti grob s moštima ovog mučenika, smatrali su, mislim, da je nečovečno odneti celo telo, pa su uzevši ruku otišli. Došavši u Sirmijum, položiše je u tamošnji hram svetog Dimitrija koga je u davna vremena bio sazidao upravnik Ilirika. Na tom mestu našavši ruku, car je uze, odatle prenese i kao što je rečeno, pripoji je ostalom telu.-

Mošti Sv. Prokopija su u Nišu ostale sve do 1386. kada su Turci po prvi put zauzeli Niš. Mošti su tada prenete u obližnje mesto koje po ovom svetitelju od tada nosi ime Prokuplje.

Sv. Prokopije

Sv. velikomučenik Prokopije je rodjen u Jerusalimu i zvao se Neanije. Otac mu je bio hrišćanin, a majka neznabožkinja. Nakon očeve smrti majka ga je vaspitavala potpuno u duhu idolopoklonstva, pa je u vojničkoj službi kod cara Dioklecijana dostigao čin vojvode. Progonio je hrišćane i na jednom takvom zadatku, na putu za Aleksandriju, desi se strasan zemljotres i vojvodi se javi Gospod i pokaza mu krst na nebu. Od tog trenutka cio njegov život postao je borba za krst i hrišćanstvo. Zbog toga je dospio u tamnicu gdje mu se ponovo javi Gospod i krsti ga imenom Prokopije. Neznabožci su tada u tamnicu bacili i 12 hrišćanki koje je Prokopije učio vjeri Hristovoj, tome kako će primiti mučenički vijenac (zato se u čini vjenčanja pominje i Sv. Prokopije). Ove žene su strašno mučene, a Prokopijeva majka gledajući njihove muke i hrabrost primi hrišćanstvo i bi pogubljena sa njima. Sv. Prokopije se usrdno molio za njih i sve druge nevoljnike.

Prije pogubljenja Prokopije se okrenu na istok pomoli se Bogu i prikloni svoju glavu pod mač te bi pogubljen. Hrišćani su tajno uzeli njegovo tijelo i sahranili ga.

Blogged with Flock

Od Konstantina Velikog do Nemanje

Konstantin Filozof, bugarski emigrant i biograf despota Stefana Lazarevića je Nemanjiće predstavio kao potomke Konstantina i Licinija. Iako je ova veza istorijski nemoguća, rodoslov je interesantan jer govori o svesti srpske vlastele o dalekoj istoiji područja kojim su vladali.

Veliki Konsta rodi tri sina, Konstantina, Kostantija, i Konstu i kćer Konstantiju, koju veliki Konstantin dade Likiniju za ženu, i kome odeli grčku čest carstva, da ga posluša i pomogne u mučnom razrušavanju. Ovaj Likinije beše dalmatinski gospodar, rodom Srbin, i rodi od Konstantije sina Bela Uroša, Bela Uroš rodi Tehomila, Tehomil rodi svetoga Simeona, a sveti Simeon rodi sa suprugom tri sina: Stefana prvovenčanog Kralja i Vukana velikoga kneza i Rastka, docnije narečenoga Savu, prvog arhiepiskopa srpskog. Ovaj isti venča svoga brata Stefana na Kraljevstvo. Stefan kralj rodi četiri sina: Radoslava, Vladislava, Stefana, Predislava. I Stefan bi narečen Uroš po imenu pradeda svoga, i njega nazvaše hrapavi kralj. On rodi dva sina: Stefana i Milutina banjskog (kralja). Milutin rodi Konstantina i Stefana Dečanskog, Dečanski rodi dva sina Dušmana i Dušana. Ovaj Dušan prestupi predele otaca svojih i postavi se samovlasno za cara. I rodi sina Uroša ,a Uroš ne imađaše dece, i osta ta loza bez potomaka.
(16). Druga glava rodoslova. Vukan drugi sin svetoga Simeona, brat svetoga Save, veliki knez, rodi sina župana Dmitra, u inočkom svetom obrazu Davida. Ovaj David rodi Vratislava kneza. Vratislav rodi Vratka kneza. Vratko rodi kđer Milicu. Ova postade supruga velikog kneza Lazara i rodi tri sina: velikoimenog ovoga o kome govorim despota Stefana, i Vuka i Dobrovoja. I mnogo ta loza procveta.

Blogged with Flock

Wednesday, January 30, 2008

Tragična ljubav u Bijaricu

Crkva u sklopu manastira Sv. Petke Iverice u Sićevačkoj klisuri je i spomenik jednom nesvakidašnjem dogadjaju koji je označio početak tragične ljubavi kralja Aleksandra i kraljice Drage. Skladnu crkvu je u neorenesansnom i vizantijskom stilu izgradio vojni gradjevinski inženjer kapetan Živojin Damjanović, koji je sa svojom minersko-inženjerijskom četom 1895. godine radio na probijanju pruge i puta kroz Sićevačku klisuru. Ova jedinica se nalazila kraj ruševina starog hrama sv. Petke Iverice kada je stigla vest da se kralj Aleksandar Obrenović umalo nije utopio u okeanu u francuskom letovalištu Bijaric 19. avgusta 1895. U znak zahvalnosti prema -svemogućem što je očuvao dragoceni život Uzvišenog Gospodara Srbije - , kako piše na spomen-ploči desno od ulaznih vrata, crkvu su sagradili oficiri i vojnici inžinjerijskih trupa, pod nadzorom pomenutog kapetana Živojina Damjanovića.

U spasavanju kralja Aleksandra je pomogla Draga Mašin, tada dvorska dama kraljice Natalije. Nakon ovog dogadjaja rodila se strastvena ljubav izmedju mladog kralja Aleksandra i deset godina starije udovice Drage, ljubav koja će ih oboje koštati života. Kraljica Draga nije bila plemenitog porekla. Rođena je 23. septembra 1861. u Gornjem Milanovcu u porodici Lunjevica. Njen otac, Pantelije Lunjevica je bio okružni načelnik Gornjeg Milanovaca, a majka Anđelija domaćica.

U svojoj devetoj godini, Draga je poslata na školovanje u Beograd. Osnovu školu je završila u Beogradu, zatim i "Cermankin zavod", odnosno "Ženski zavod". Tu je naučila više stranih jezika, među kojima ruski, francuski i nemački jezik. Za vreme boravka u Beogradu, Draga se počela baviti pisanjem romana i pripovedaka, prevođenjem knjiga za novac. I pored toga što je otac vodio dosta računa o njoj, kao vrlo mlada devojka je počela da zarađuje za život. Čak je objavila i nekoliko zanimljivih priča za inostrane časopise. Volela U Beogradu se prvi put zaljubila u studenta Bogdana Popovića, kasnije profesora i teoretičara književnosti, koji je od Drage bio stariji tri godine. Često su se sastajali u klubu književnika, gde je Draga često navraćala. Međutim, želje Draginih roditelja odvešće je potpuno daleko od Popovića. Udala se za inženje ra Svetozara Mašina i ubrzo je, nakon 3 godine, ostala udovica.


Po razvodu kralja Milana sa kraljicom Natalijom Obrenović 1888. kraljica je kupila dvorac "Sašino" u banjskom lečilištu Bijaric u Francuskoj, koji je dobio ime po njenom jedinom sinu Aleksandru Obrenoviću. Kraljica Natalija je na put pozvala i Dragu Mašin, da joj bude pratnja i dvorska gospođica. Prihvatanjem dužnosti dvorske dame, život Drage Mašin sasvim se izmenio. Taj položaj omogućio joj je i poznanstvo sa kraljem Aleksandrom.

Kraljica Natalija i Draga su najpre odputovale zajedno vozom u Rusiju, u posetu carskoj porodici Romanov a nakon toga stigle u banjsko lečilište Bijaric, na Atlantiku. U Bijaricu je Draga odlazila sa Natalijom na svečanosti, na prijeme i starala se za njenu garderobu, šminku i kozmetiku.


Mladi kralj Aleksandar je stigao u martu 1895. u Bijaric. Za to vreme, Draga se starala o uređenju i održavanju kupališne plaže u Bijaricu. Ljubav Drage i Aleksandra se rodila baš na tom mestu, kada je po navodima hroničara, spasila budućeg kralja da se ne udavi. U Bijaricu su počeli da se dopisuju, da se viđaju i izlaze zajedno. Kraljica Natalija se tome nije protivila jer je želela svog sina da spremi za moguću ženidbu sa nekom princezom visokog ranga. Međutim, između njih se rodila istinska ljubav, mnogo jača nego što su to Natalija i Milan mislili. Aleksandar je zamolio Nataliju da ga ostavi samog sa Dragom i da se vrati u Beograd, što je kraljica Natalija i učinila. U početku niko nije imao protiv ove ljubavi, misleći da je to samo prolazna avantura.

Neočekivano, njihova ljubav je krunisana brakom i kraljevskom krunom 1900. godine. Kralj Aleksandar je, kao i njegov otac, bio neuspeli prosac evropskih princeza. Ljubav koju nije mogao da nađe na strani bila mu je na dohvat ruke, tu pored majke, ali su joj se usprotivili i majka i otac.

Tom, prema mišljenju većine savremenika i povesnika, neprikladnom ženidbom, sin je otuđio od sebe i majku i oca, a potonjeg je čak prerano oterao u grob (1901). Srbija je izgubila svog gospodara, a Obrenovići su se našli na beznadežnom putu, jer se uspostavilo da kraljica Draga ne može da rodi. Bez naslednika nema dinastije! Ipak, i pored svih neprilika i otpora javnosti ljubav Aleksandra i Drage je opstala.

Ubistvo


Narodno nezadovoljstvo je iskoristila zaverenička organizacija da još više ubrza izvođenje ranije planiranog atentata na kralja sa ciljem zbacivanja dinastije Obrenović. Povod za završetak odlaganja je bilo ubistvo u Smederevu jednog srpskog žandarma od strane Draginog rođenog brata Nikole Lunjevice, dok se nalazio u pijanom stanju. Zaverenicima se priključio i pukovnik Aleksandar Mašin brat bivšeg muža Kraljice Drage, Svetozara Mašina. Kao dan za početak akcije određena je noć između 29. i 30. maja 1903, jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Te večeri, kralj i kraljica su se vratili sa večere kod kraljičine rodbine i otšli na spavanje. Zaverenička akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su brzo uleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage, ali u krevetu nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman "La trahison", okrenut na 80. strani.
Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari, ali nisu uspeli da pronađu kralja i kraljicu. Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.


Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo: "Sekiru!" "Evo vrata!" Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, vidno uplašeni i pripijeni jedno uz drugo.
Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela, a onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u Markovoj crkvi. U trenutku kad se ovaj atentat desio, bilo je tačno 3:50 minuta izjutra.
Tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima. Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku takodje 29. maja 1868., pre tačno 37 godina.

Nakon atentata na presto Srbije je došao kralj Petar Karadjordjević, unuk slavnog vožda Karadjordja.

Novinar i fotograf Dimitrij Jovanović ovako piše o Kraljici Dragi i njenoj smrti:


...Svojom lepotom i sarmom ona je izludjivala svakog ko je fiksirao njene oci, niko se nije mogao iscupati.Bilo je cak i mrtvih. Gospodin JURIEU,sreo je u jednom hotelu u Parizu, pokusao je da na silu udje u njenu sobu, pa kada mu to nije uspelo, vratio se sekirom da razbije vrata. Jedva su ga sprecili i to zahvaljujuci Mihajlu Vasiljevicu, adjutantu kralja Milana. Jadni gospodin JURIEU, kasnije je i poludeo.
Njen prvi muz, Svetozar Masin iz ljubomore odao se alkoholu i ubio se. Njena zadnja zrtva bio je i sam kralj Aleksandar – Sasa. U Bijaricu, dok su sve evropske princeze jurile za Sasom, on je video samo Dragu. Zbog nje najurivao je cak i strane diplomate.On je nju voleo od svoje seste godine i voleo je do kraja svog zivota... Njihovu ljubav, niko nije mogao da razume. Ceo svet je bio protiv, a narocito njegovi roditelji. Zadnjeg dana zivota, zbog Dragice, Sasa se odrekao prestola. Oni su hteli da napuste Beograd i Srbiju, da zive u Bijaricu... Ali ona dva krvoloka, kriminalca, Masin (dever Drage) i Apis...ubise, kao sto rece francuski predsednik – tako lepu i plemenitu zenu, i to na kriminalni nacin.

Ta dva krvnika prolise srpsku krv i to u srcu naseg Beograda. Cela Evropa energicno je protestvovala. Engleska je cak prekunula diplomatske odnose sa Srbijom. Oni su zahtevali da se ubice izvedu pred sud. Nazalost, njima nije sudjeno.
Danas treba odrzati ovaj proces, suditi i kazniti sve koji su ucestvovali u ovoj prljavoj aferi. Princ Petar bio je u vezi sa Masinom i Apisom, govorio je da nece pristati da bude kralj ako oni budu ubijeni. Nazalost, kasnije je promenio misljenje...
VEC PUNIH DEVEDESET GODINA NASA PRAVA, PRVA SRPSKA KRALJICA SE MALTRETIRA I SATANIZUJE ...

ZA DRAGU, OBICNO PISU – da je bila: malogradjanka, nevaspitana, pa cak i prostitutka. Sve je to laz. Ona je bila jedna od najobrazovanijih i najkulturnijih zena ondasnje Srbije. To potvrdjuju Francuzi pa i drugi. Govorila je vise stranih jezika, a francuski kao svoj maternji. Korespondirala je sa najznacajnijim licnostima Evrope, koji su je smatrali pravom aristokratkinjom. Kada se samo zna kakvog je morala bila kraljica Natalija, ona je ne bi drzala punih deset godina, sve do njene udaje sa njenim sinom. Draga je bila njena konfidatkinja. Ona je izdrzavala i skolovala tri brata i tri sestre, pa i roditelje...

A to sto je imala ambicije da postane srpska kraljica. Pitam, da li postoji i jedne zene u svetu koja to ne zeli ?!. – Prema tome!... Oni koji napadaju Dragu, sta bi rekli o Ruskoj Imperatrisi Katarini II ili pak o Mariji Tereziji, koja je imala 12.000 ljubavnika i to svakog za po jednu noc i cije se lobanje danas nalaze u podrumu muzeja u Sen Florjanu. Ni jedna ni druga nisu pretrpele nikakve posledice.
Masin je ta klanja izvrsio, ne da bi doveo na vlast Karadjordjevice, ni da osveti svog brata (toboze da ga je ona ubila), vec iz ljubomore sto nije pristala da se uda za njega ili pak da bude u krevetu sa njim. Nije mu bilo dovoljno metaka da je ubije, nego kao pravi sadista, iseko joj levu dojku, otvorio stomak, recima:”Kravo, gde je tvoje tele?” pa izresetao njihova tela sa stotinu metaka.
DRAGA, SVA ISKASAPLJENA, MRTVA, LEZALA JE NA PODU. Opkoljena sadistima, svi pijani, naravno osim Masina. Dugo je on nju mrtvu gledaoi na kraju rece:”PA I MRTVA, ONA JE NAJLEPSA.”. Sasi isekose prste da bi mu uzeli burmu i prstenje, pa ih bacise kroz prozor, vicuci sto jace: „Ziveo kralj Petar Karadjordjevic!”
To je bilo sigurno najsurovije ubistvo svih vremena u Srba.Sva ta bila je nepotrebna jer je Sasa vec potpisao da abdicira i da ce za 72 sata napustiti Beograd i Srbiju, ali i njegovim pijanicma nije islo u racun, oni su bili zedni njihove krvi...

Blogged with Flock

Tuesday, January 29, 2008

Konstantin i Justinijan


Mozaik iz konstantinopoljske Aja Sofije -
Bogosrodica sa Hristom i Carevi Konstantin i Justinijan koji
kao darove predaju Konstantinopolj odnosno Aja Sofiju

Po mnogo čemu jedinstveni, Konstantin i Justinijan su uspeli da za života sebi obezbede besmrtni epitet Veliki. Ova dva ranovizantijska vladara imala su presudnu ulogu u razvitku istorije čovečanstva. Konstantin je veštom politikom, ali i mačem, izbacio iz borbe oko prestola sve svoje protivnike, dao versku slobodu hrišćanima da bi kasnije sazvao I Vaseljenski sabor u Nikeji (325.), izgradio Novi Rim - Konstantinopolis i time udario temelje novog, Vizantijskog carstva. Nakon njegove smrti dolazi do brzog opadanja snage, moći i ugleda Vizantije. Nepunih trideset godina kasnije Julijan će uspeti da mnogoboštvo vrati u prvi plan. Carstvo, uzdrmano crkvenim sporovima i stranačkim sukobima, uspeo je da, u prvom delu svoje vladavine, spase Justinijan i vrati stari sjaj i slavu.
Posebno je zanimljivo odgovoriti na to šta je zajedničko ovim vladarima i u čemu se oni razlikuju. Kao što ćemo videti, vrlo je teško odrediti da li imaju više zajedničkih osobina ili onih koje ih čine različitim.

Mesto rođenja

Konstantin i Justinijan su rođeni na sedamdesetak kilometara rastojanja koliko ima od Naisusa (Niša) do Justiniane (Lebane). Svakako nije zanemarljiv podatak da su ova dva velikana rođena i odrasla uz strateški važan put koji je presecao celu teritoriju Gornje Mezije od Singidunuma (Beograda) do Thessalonike (Soluna). Samim tim u detinjstvu su imali prilike da steknu onu širinu neophodnu za dalji uspešan razvoj a tako karakterističnu za velike vladare. Razloge za Konstantinovo problematično i Justinijanovo ispravno shvatanje vere treba najpre potražiti u vremenu njihovog odrastanja. Konstantin je u detinjstvu bio vaspitavan u duhu vere svojih otaca ( kult Sunca); u vreme njegovog dečaštva Hrišćanstvo je bilo skoro prognano sa prostora provincije Gornje Mezije. S druge strane, Justinijan je odrastao u sredini u kojoj je već postojala jaka crkvena organizacija; otud i njegov poriv za proučavanjem hrišćanske dogmatike.

Poreklo

Poreklo je, kao u mnogim ranijim i potonjim slučajevima, bitno uticalo na dalji život i rad ova dva vladara. Konstantin , koji nije bio samo sin jednog od tetrarha, pozivao se na krvnu , srodničku vezu sa Klaudijem II Gotskim. Sa druge strane, Justinijanu je put do trona utro ujak Justin I koji je rodom bio iz okoline Naisa. Ni jedan ni drugi nisu zaboravili rodno mesto pa tako Stefan Vizantinac piše za Niš da je Konstantinova ktizma, zadužbina , dok Justinijan gradi Justinijanu Primu nedaleko od Lebana. Oba grada su bogato ukrašena predmetima sa drugih geografskih širina. Naravno, u skladu sa njihovim verskim opredeljenjem, oba mesta su u isto vreme i sedišta episkopija Justinijana Prima je čak imala rang arhiepiskopije Novelom od 14. aprila 535. dok se Novelama 11 i 131 preciziraju položaj i nadležnost ove crkvene jedinice.


Način vladavine; Aleksandar Veliki kao uzor

Način na koji su vladali pokazuje i izvesne razlike između ova dva vladara. Konstantin je bio daleko autoritarniji što je karakteristično za sve vladare koji su prošli kroz vojničku hijerarhiju. Duboko praktičan, on je bio i vojkovođa i zakonodavac i organizator hrišćanskog života u Carstvu. Za razliku od njega, Justinijan je , pre svega zbog svoje mladalačke zaljubljenosti u nauku , još kao ujakov sekretar shvatio važnost dobre organizacije. To je razlog zbog kojeg je za Justinijana u rat išao Velizar, o tome pisao Prokopije a na čelu zakonodavnog tela bio Tribonijan. Djurant navodi podatak da se često dešavalo da, kada bi njegovi pomoćnici mislili da se povukao na počinak, Justinijan ostane do duboko u noć proučavajući spise iz oblasti arhitekture, dogmatike ili prava.


Da je planirao pohod na Istok, Konstantin potvrđuje pismom aleksandrijskom episkopu Aleksandru i njegovom dogmatskom protivniku Ariju. Izlažući svoje neslaganje zbog novonastalog sukoba, Konstantin ih poziva na pomirenje i kaže :“Vratite mi mirne dane i noći bez brige da bih i ja mogao da se radujem čitoj svetlosti i mirnom životu. Da biste shvatili kako me je to duboko pogodilo, reći ću vam ovo. Pošto sam stigao u Nikomediju, imao sam nameru da odmah otputujem na Istok(…) Otvorite mi, dakle, obnovljenom slogom put na Istok koji ste mi zaprečili vašom neslogom”. Izgradnja nove prestonice u Vizantu nije bila nimalo slučajna pored toga što je blizu bila severnoafrička žitnica od koje se Konstantinopolis ishranjivao, Aleksandrova osvajačka ostavština je bila bliža. Iako je izgradio Novi Rim, Konstantin ga nije nazvao po sebi; to su učinili drugi. Koliko god da je Konstantin želeo da stvori veliku imperiju koja će ga svrstati u red besmrtnika, kao što je to bio slučaj sa Aleksandrom, on je to uspeo tek delimično. Razdori u Crkvi su bili osnovni razlog usled kojeg je Konstantin zastao pred realizacijom planova.


I Justinijan je imao viziju velikog carstva nalik Aleksandrovom . U pojedinim segmentima on je i oponašao Aleksandra okružio se dobrim i jakim savetnicima, pri novim osvajanjima davao gradovima sopstveno ime. I kao što je Aleksandar imao Aleksandrije, iz Justinijana je ostalo nekoliko gradova koji su nosili njegovo ime. Tako su potpisnici dokumenata Petog i Šestog Vaseljenskog sabora , pored ostalih:


1. Georgije, episkop nove Justinijane, nekadašnjeg Kipseloma ,
2. Grigorije, episkop grada Justinijapolja u oblasti velike Armenije
3. Vasilije, episkop grada Justinijapolja, nekadašnje Kamulijane
4. Jovan, episkop grada Justinijapolja, nekadašnje Varkuzije; učestvuje i na Šestom vaseljenskom saboru
5. Sergij, episkop nove Justinijane iz Egipta
6. Makedonije, episkop nove Justinijane u oblasti Vitinije
7. Stefan, episkop mitropolije Justinijane nove, nekada grad Doraz
8. Teopemit, episkop mitropolije Justinijanopolja, nekada Mokisa u kapadokijskoj provinciji
9. Teodor, episkop grada nove Justinijane, u drugoj vitinijskoj provinciji


Petom Vaseljenskom saboru prisustvovao je i Pavle, episkop Justinijane Prime ali nije potpisao akta Sabora baš kao ni arhiepiskop Justinijane Prime. Neslaganja oko “Tri poglavlja” bila su velika. U svakom slučaju, Justinijan je poslednji vladar Vizantije koji je pokušao da Aleksandrovu ideju o jednom carstvu i jednoj veri realizuje.

I Konstantin i Justinijan su svoju vladavinu doživljavali kao čin Božije volje o čemu svedoče njihove saborske poslanice i edikti. Stiče se utisak da je Konstantin u doživljavanju sebe kao Božijeg izaslanika bio daleko umereniji pa su i njegove odluke bile vladalački prizemljenije. Konstantin, odrastao i vaspitavan u duhu verskog sinkretizma, nije posedovao onu versku isključivost tako karakterističnu kako za svoje prethodnike ( u progonima hrišćana), tako i za hrišćanske vladare koji će doći nakon njega ( u progonima nehrišćana) . Ne ulazeći u problem da li je u suštini bio iskreni hrišćanin ili ne, treba reći da kod Konstantina nije postojala svest o hrišćanstvu kao o jedinoj spasonosnoj religiji.


Za razliku od njega, Justinijan je kao fanatični vernik, otičao u drugu krajnost poistovetivši Rimsku imperiju sa pojmom hrišćanske vaseljene, dok mu je pobeda hrišćanske vere bila “ isto toliko sveta misija kao i uspostavljanje rimske dominacije”. O ovoj Justinijanovoj opsesiji možda najrečitije govori primer iz 529. godine kada najpre oduzima paganskim naučnicima pravo predavanja na Akademiji da bi je zatvorio kao centar paganskog neoplatonizma.


Iako je Novi Rim Konstantin izgradio na Istoku, on je u srcu ostao Rimljanin. Iz njegovih ukaza , iz bespošedne borbe za presto i njegovo očuvanje, govori praktični duh Rima. Iako je vladao dva stoleća kasnije, Justinijan nije bitnije odmakao u ovome od Konstantina. I on je, baš kao i Konstantin, sanjao veliki i moćni Rim , nastojeći pritom da svojim obimom ostavi najveće Rimsko carstvo, u čemu je tek delimično i kratkotrajno uspeo. Treba naglasiti da je Justinijan bio svesni nastavljač Konstantinovog dela. To se vidi i na mozaiku iz Svete Sofije na kome su prikazani Konstantin i Justinijan sa leve odnosno desne strane Bogorodice. Dok Konstantin predaje Bogorodici , zaštitinici Konstantinopolisa, maketu grada sa leve strane Justinijan joj uznosi model Sv.Sofije. Od Konstantina je preuzet običaj od kojeg kasnije nije odstupio nijedan vladar i koji je kasnije prerastao u pravilo da Vaseljenskim saborima predsedava car. Sa te strane , karakteristična za Konstantina i Justinijana je delatnost na Saborima; ne može se reći ni za jednog od ove dvojice da su uspešno rešili probleme arijanstva i monofizitizma iako su ove sabore obeležili svojim prelozima formulacijom reči “jedinosuštan” i spisom “Tri glave”.

Žene

U životu i delu ove dvojice velikana presudnu ulogu odigrale su žene. Koliko je na Konstantina i njegov rad na uspostavljanju i organizovanju hrišćanskog života Imperije u periodu 312.- 327. uticala majka Jelena , toliko je, nakon njene smrti, na Konstantina imala sestra Konstancija koja je bila stožer arijanske jeresi na dvoru . Sačuvana prepiska između Konstantina i Jelene u periodu 325-327. upravo navodi na ovakav zaključak .


Sa druge strane , vrlo slično Konstantinu u navedenom primeru, Justinijan nikada ne bi bio ono što jeste da nije bilo njegove supruge carice Teodore. Slobodno se može staviti u isti ravan uloga koju je Jelena odigrala pri donošenju Milanskog edikta i sazivanju Nikejskog sabora sa Teodorinim činom u pobuni Nika 532. godine. Kada je tog 18.januara 532. Justinijan video jedini spas od preko 30000 nezadovoljnih ljudi u bekstvu, Teodora ga je sprečila u toj nameri rečima, kojima će kasnije sebi obezbediti mesto u istoriji, o purpuru kao lepom pokrovu. Tu postoji još jedna sličnost: kao što je Konstancija odgovorna za širenje Arijeve jeresi na dvoru, tako je Teodora odgovorna za jačanje monofizita koje je štitila iz čisto političkih razloga. Upravo zbog značaja ovih žena i uticaja koji su one imale na donošenje njihovih odluka, Konstantin i Justinijan nakon smrti majke , odnosno supruge, padaju u teška depresivna stanja iz kojih sleduju i pogrešni potezi. Tako će Konstantin vratiti Arija u crkvu time ponovo uzburkavši duhove dok je, za razliku od njega, Justinijan nakon Teodorine smrti 29. juna 548.godine pao u letargiju i potpuno odustao od rešavanja svih verskih problema koji su Carstvo vodili ka još većoj podeljenosti. Ostaće zabeleženo da je Justinijan, i nakon njene smrti, imao običaj da se kune Teodorinim imenom kao i da su prijatelji, kada su želeli da ga oraspolože, razgovarali sa njim o “ vrloj, lepoj i mudroj carici”. Čak ni pored upozorenja svojih prijatelja da ga pasivan način vođenja Carstva može stajati krune, a to je značilo i glave, nije Justinijanu vratio onaj karakteristični polet.

Biografi


Evsevije


Oba vladara imala su nesreću da su , pored brojnih političkih protivnika, za biografe imali pristrasne osobe . Evsevijev ulagivački, panegirički ton u Život Konstantinov i Istorija Crkve predstavlja obrazac kako ne treba pisati istorijsko- biografsko delo. O ovoj Evsevijevoj sklonosti sa velikim gnušanjem pisali su naročito A. Alfeldi , Jakob Burkhart pa delom i V.Djurant . Tako je iza Konstantina umesto koliko- toliko preciznog žitija ostao spis Život Konstantinov, očigledno pisan sa jedinom namerom da opravda i veliča sve Konstantinove postupke: on je skoro izjednačio Konstantina sa Hristom. To se najbolje može videti u Evsevijevom govoru povodom Tricenalija 17. septembra 335. godine . U govoru napisanom za ovu priliku Evsevije piše: “ Dok Božja Reč vlada s njim na vekove naš imperator od Boga voljen, koji iz tog božanskog izvora dobija ne znam koje carske izlive, upravlja svetom svih ovih godina.. On je svuda prisutan nadgledajući sve…Pogleda usmerenog ka nebu upravlja ljudskim stvarima po nebeskom ugledu, učvršćuje ih trudeći se da u svemu sledi nebeskog vladara…” Evsevije u istoj prilici daje obrazac, bar što se tiče hrišćanske književnosti, očiglednog podilaženja vladaru kada kaže Konstantinu:” Jedini izabrani od svih ljudi,Ti si savršene mudrosti, dobrote, pravednosti, hrabrosti, pobožnosti, odanosti Bogu: Ti jedini zaslužuješ naziv Folosof jer Ti poznaješ samog sebe, Potpuno si svestan da se obilato na tebe izliva blagoslov izvora koji je izvan tebe i dolazi s neba”. Veliki je uticaj koji su Evsevijeve ulagivačke formulacije imale u narednim stolećima na Vaseljenskim saborima. Tako su na Halkedonskom saboru 451. godine crkveni oci povlađivali caru: ” svešteniku… caru… ti si nas doveo do spoznaje onoga što je potrebno, učitelju vere”. Naravno, najpre je Evsevije tumačio Konstantina velikog kao sliku univerzuma, onoga koji poznaje tajne i kome, sledstveno tome, nisu potrebni nikakvi saveti ni od ljudi, ni od crkve, jer je upravo on učitelj čime je i zastupnik Boga na zemlji.


Imajući u vidu da je od 312. bio u prilici da sluša iste ili slične priče, ne treba da čudi završetak poslanice koju je Konstantin uputio svim narodima i crkvama posle Nikejskog sabora 325. godine kojom propisuje smrtnu kaznu odsecanjem glave na licu mesta za sve one koji budu širili Arijevo učenje ; zaršna rečenica glasi: “neka vas Bog čuva ljubljena braćo.”

Prokopije


U ravni Evsevijevih dela je Prokopijeva Tajna istorija, spis koji se s velikom netrpeljivošću razračunava kako sa osobama iz Justinijanove okoline – naročito sa Teodorom i Velizarom- tako i sa samim Justinijanom. Međutim, dok je Evsevije naneo veliku štetu Konstantinu zamagljujući sliku o njemu subjektivnošću kojom je pisao, sa Prokopijem je sasvim suprotan slučaj – on , koji se za Justinijanovog života nikada nije usprotivio caru, upravo to čini nakon Teodorine smrti , kada je Justinijanu skoro svejedno šta se dešava oko njega. Skoro cela Tajna istorija usmerena je protiv one iste Teodore o kojoj je Prokopije na drugom mestu zapisao sledeće, opisujući njen kip: “ Kip je lep ali ipak zaostaje za caričinom lepotom; jer , rečima izraziti njenu lepotu, ili je prikazati na vajarski način, bilo je sasvim nemoguće za obično ljudsko biće”. Možda baš zbog toga Prokopije u uvodu u Tajnu istoriju piše:” ...dok su određene osobe bile žive nije bilo moguće napisati istinu o onome šta su činile, što istoričar mora da radi. Da sam to učinio, horde njihovih doušnika bi to otkrile i onda bi mi dosudili najstrašniju smrt”. Sledeća tvrdnja baca senku na sav dotadašnji Prokopijev rad :”Moja je dužnost sada da saopštim te tajne i obelodanim preostalu skrivenu građu i motive. A kada prilazim tom drugom cilju, mislim da je zaista teško što moram oklevati i povući ono što je ranije napisano. Još gore, dogodiće mi se da ono što ću vam sada ispričati neće izgledati ni verovatno ni prihvatljivo budućim generacijama(…)”


Na ovaj način nam Prokopije kao jedino istinito delo nudi Tajnu istoriju u kojoj Justinijana naziva svakojakim imenima od kojih nijedno ne ide uz epitet Veliki. Tako je, prema Prokopijevom svedočenju, Justinijan “ neiskren, podmukao, licemeran, krije svoj gnev, prevrtljiv je, domišljat, savršen umetnik koji će odglumiti mišljenje koje navodno zastupa, pa čak sposoban i da zaplače ako zatreba”. Na istom mestu Prokopije proširuje spisak loših osobina koje su krasile justinijana:”Bio je nepouzdan prijatelj, nepomirljiv neprijatelj, vetreni pristalica ubistva i pljačke”. Na ovom mestu treba zastati: nepomirljivi neprijatelj nije mogao da oprosti svom uzurpatoru Probu, optuženom za klevetu cara i izdaju, cepajući izveštaj o suđenju, rečima: “Opraštam ti uvrede koje si mi naneo; neka ti i Bog oprosti”. Zahvaljujući svim navedenim Prokopijevim citatima danas imamo relativno zamagljenu sliku o Justinijanu I koja , najverovatnije, tek delimično odgovara istini.

NOzimić