Sunday, July 27, 2008

Vojska kanibala


Krstaši-kanibali (minijatura, 13. vek)


Ispred zidina niške tvrdjave se jula 1096. ulogorila neobična vojska prosjaka, seljaka, bogalja, žene i dece. Reč je o tzv. Seljačkom krstaškom ratu, prethodnici Prvog krstaškog rata. Ova masa siromašnih i očajnih ljudi će ostati zapamćena kao vojska ljudoždera.

Papa Urban II je 1095. pozivao vernike u Krstaški rat sa ciljem oslobadjanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevernika. Papa je planirao da se u krstaški pohod krene 15. avgusta 1096., ali mesecima pre toga sakupile su se brojne neočekivane vojske prosjaka, seljaka i vitezova nižeg stepena. Duhovni vođa ovog pokreta siromašnih je bio harizmatični monah i nenadmašni orator Petar Pustinjak iz Amijensa. Jahao je magarca i oblačio se prostom odećom. On je godinama duž severne Francuske i Flandrije propovedao krstaški rat. Tvrdio je da to radi po nalogu samog Hrista. "Vojska" koju je Petar Pustinjak sakupio sastojala se uglavnom od nepismenih seljaka, koji nisu ni znali kuda idu i gde je Jerusalim. Masu siromašnih seljaka predvodila je grupa vitezova nižeg ranga koji su jedini imali ratnog iskustva.

Petar i oko 40 000 "krstaša" je iz Kelna krenulo 20. aprila 1096. godine. Ovu vojsku gladnih, bolesnih i siromašnih je bilo teško kontrolisati. U masi je bilo i žena, dece i staraca. Neodgovorna rulja će se narednih meseci transformisati u jednu od najsurovijih vojski koju istorija poznaje. Od desetina hiljada ljudi preživeće samo tri hiljade krvožednih ratnika poznatih kao Tafuri. Tafuri su ime dobili prema vitezu koji ih je predvodio, "kralju" Tafuru. Petar pustinjak je sve do pada Jerusalima ostao njihov duhovni vodja. Osnovna ideja pokreta je bila da su životi nevernika potpuno bezverdni. Spojivši se sa regularnom krstaškom vojskom učestvovali su u opsadama Antiohije, Mare i Jerusalima. Nakon pada tih muslimanskih utvrdjenja Tafuri su masakrirali lokalno stanovništvo, silovali žene a zbog gladi koja je zavladala odali su se i ljudožderstvu. Letopisac, Raul od Kana svedoči: "U Mari, naši su odrasle pagane kuvali u kotlovima, a čeljad su nabijali na ražanj i proždirali pečene". Albert od Eksa pak kaže: "Našima se nije gadilo da jedu ne samo ubijene Turke i Saracene nego ni pse!". Arapski hroničari su ih smatrali živim djavolima. Mit o zapadnjacima – ljudožderima se medju Arapima održao do današnjih dana. Brojne su legende koje pripovedaju o okrutnosti ove grupe siromaha koja je aprila 1096. godine krenula prema istoku.

U Zemunu je došlo do prvih incidenata. Posle svađe o ceni nekih cipela na zemunskoj pijaci izbija pobuna i sveopšti napad na Zemun u kome krstaši ubijaju 4.000 Mađara. Prelaze Savu posle borbi sa beogradskom posadom vizantijske vojske. Građani su napustili Beograd, a krstaši su ga opljačkali i zapalili.

Posle sedam dana, 3. jula dolaze do Niša. Na levoj obali Nišave, na mestu današnjeg Trga Kralja Milana, krstaši su podigli svoje stanište. Da bi dobili odobrenje za kupovinu hrane od gradjana, zapovednik Niša, duks Nikita zatražio je taoce koji su mu dati, posle čega su krstaši mogli trgovati, ali ne i otimati hranu, koje je Niš, kako tvrde izvori, imao u izobilju. Sukoba oko kupovine hrane nije bilo sve dok taoci nisu bili oslobodjeni. Kada su taoci pušteni došlo je do sukoba krstaša i jednog trgovca. Ovaj dogadjaj je izazvao krstaše da zapale milinove na Nišavi i objekte za stanovanjena levoj obali reke. Duks Nikita je odmah intervenisao, poslao je vojsku. Poginulo je više krstaša i oduzet im je deo plena. Ovaj sukob nagnao je Petra pustinjaka, koji je već napustio Niš, da se vrati radi pregovora. U medjuvremenu 1000 njegovih krstaša izvršilo je juriš na preko mosta na glavnu kapiju niške tvrdjave. Došlo je do žestokog sukoba u kome su krstaši bili pobijeni ili podavljeni u Nišavi. Nemački izvori kazuju da je u Nišu stradalo oko 10000 krstaša i oko 2000 kola sa tovarom, dok su se ostali razbežali po okolnim brdima.

Krstaši su izgubili četvrtinu ljudi. Preostali su se pregrupirali tek kod današnje Bele Palanke. U Sofiji se 12. jula sreću sa vizantijskom pratnjom, koja ih vodi do Konstantinopolja gde stižu 1. avgusta.

Vizantijski car Aleksije I Komnin nije znao što da radi sa takvom neobičnom i neočekivanom vojskom. Prevezao ih je preko Bosfora do 6. avgusta. Aleksije Komnin je upozorio Petra da se ne upušta u borbu sa Turcima, dok ne stigne glavnina krstaša, koji su još bili na putu. Medjutim Petar Pustinjak je imao sve manji uticaj na izmorenu i izgladnelu masu ljudi.

Deo krstaša, šest hiljada Nemaca, nakon pljačke po okolini Nikeje zauzimaju slabo branjeni grad Herigordon i koriste ga kao bazu. Znajući slabosti ovog utvrdjenja Turci 29. septembra blokiraju jedini izvor vode za napajanje grada Herigordona. Posle osam dana iznureni žeđu krstaši su se predali. Preživeli su samo oni koji su prešli u islam.

Kada je u glavni krstaški logor stigla prava vest što se desilo u Herigordonu, zavladala je panika. Petar Pustnjak je tada bio na putu za Konstantinopolj da dobije snabdevanje. Većina vođa se zalagala da pričekaju Petra. Ali Žofri Burel je zapalio mase govorom da je kukavički čekati i da trebaju udariti na Turke. Njegova volja je nadvladala ostale.Cela vojska od 20.000 krstaša krenula je 21. oktobra prema Nikeji. Žene, decu i starije su ostavili u logoru.

Pet kilometara od logora na mestu gde put ulazi u usku šumovitu dolinu Turci su postavili zasedu. Kad su Turci napali nastupila je panika i dali su se u beg. Oni koji su se borili su pobijeni. Samo 3.000 sa Žofri Barelom sklonilo se u jedan stari napušten zamak. Vizantijska mornarica ih je spasila opsade. Tri hiljade Tafura se pridružila pravoj krstaškoj vojsci koju su predvodili plemići Gotfrid Bujonski, Rejmond Tuluški i Boemund Tarentski. Prema legendi je kralj Tafura, kao najhrabriji vodja krstaša, lično 1097. krunisao Gotfrida Bujonskog za kralja "oslobodjenog"Jerusalima.

Sunday, July 13, 2008

Dionisova pećina

Niš je zahvaljujući lingvistima dobio nadimak "grad vila". Bugarski lingvista Dečev u svom rečniku tračkih imena zastupa mišljenje da je Naissus tračka reč. Dečev objašnjava reč Naissus pomocu indoevropskog korena snau = teći, odnosno srodnih oblika koji označavaju nimfe sa izvora, izvor ili tečnost. Ovu etimologiju prihvataju i drugi ugledni lingvisti. Opisano tumačenje je steklo veliku popularnost, te nimfe odnosno vile postaju simbol grada na Nišavi. Ko su bile vile iz Niša (Naissusa, Nisosa)? Slovenska predanja nam ne govore puno o tome. Ipak, u antičkim grčkim predanjima se pojavljuje legendarno mesto gotovo istog imena, Nisa. Legendarna Nisa je bila naseljena nimfama koje su nazvane Nisijade i koje su poznate po tome da su bile dadilje maloletnog boga Dionisa. Smatra se da su legendom o Nisi Grci pokušali da objasne njima strano ime uvezenog božanstva Dionisa. Protumačivši da ovo ime označava Boga iz Nise, dali su se u potragu za mestom njegovog porekla. Ipak, možda je zajedno sa kultom Dionisa, u Grčku uvezeno i predanje o Nisi. Bez obzira na poreklo ove legende, brojni su pokušaji da se Nisa locira.

Isihije Aleksandrijki, leksikograf iz V veka, daje pregled lokacija mitske Nise. Isihijevu listu čine: Arabija, Etiopija, Egipat, Vavilon, Crveno more, Trakija, Tesalija, Kilikija, Indija, Libija, Lidija, Makedonija, Naksos, Pangajos (mitsko ostrvo južno od Arabije) i Sirija. Dakle Nisa se prema grčkim autorima mogla nalaziti bilo gde u okviru njima poznatog sveta. Ipak, najraniji pomen Nise je u Ilijadi. Prema (takodje mitskom) pesniku Homeru, mitska Nisa se nalazi u ili oko Trakije. Ovo je u skladu sa verovatnim tračkim poreklom kulta boga Dionisa. Kako se Niš nalazi na zapadnim granicama antičke Trakije nije neosnovano proglasiti ga za potencijalnu lokaciju njegovog imenjaka iz legendi, Nise.

Dionis

Šta znamo o Dionisu i njegovoj vezi sa Nisom?

Dionis je nastao iz preljube. Dionisov otac je bio vrhovni bog Zevs a majka smrtnica Semela.

Rodio se u Tebi, mada se mestom njegovog rođenja smatraju i Naksos, Krit, Elida, Teos i Eleutera. Kad je trebalo da dođe na svet, ljubomorna Zevsova žena Hera odlučila je da ga ubije. Posetila je ljubavnicu svoga muža, Semelu, u liku stare dadilje i nagovorila je da zamoli Zevsa da joj se barem jednom pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Najviši bog je u svom samoljublju ispunio Semelinu želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen tutnjavom gromova. Dogodilo se upravo ono što je Hera želela: jedna munja je zapalila tebansku kraljevsku palatu, a plamen je uhvatio i Semelu, koja je u smrtnom strahu rodila nedonošče. Ali, umešao se Zevs. Svoju ljubavnicu je, doduše, prepustio njenoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gustog bršljana koji ga je sačuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dete iz skrovišta i zašio ga u svoju butinu da se do kraja razvije. Kad se Dionis "po drugi put rodio", Zevs ga je predao bogu Hermesu da brine o njemu.

Hermes nije bio oženjen, a kako je kao glasnik bogova neprekidno bio na putu, nije imao vremena da odgaja mladog Dionisa, pa ga je predao Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dionisa, poslala je na Atamanta ludilo, ne bi li u nastupu besa ubio dečaka. Kralj je, međutim, poubijao samo svoju decu i ženu, jer se u poslednji čas umešao Hermes i Dionisa spasio od smrti. Odneo ga je u u gore pomenutu Nisu i poverio ga nimfama Nisijadama, koje su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim u vinovu lozu, i odgajale ga uprkos svim Herinim podvalama i zamkama. Tu je Dionis prvi put probao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje starateljke i svoje pratioce silene i satire. Otud je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom postao bog tog napitka.

Kad je Dionis odrastao ljubomorna Hera ga je pogodila ludilom, koje ga je nagnalo da počne lutati raznim delovima sveta. U Frigiji boginja Cibela, u Grčkoj poznata kao Reja, izlečila ga je i naučila ga svetim obredima, te se uputio na putovanje po Aziji učeći ljude uzgoju i obrađivanju vinove loze. Najpoznatije od njegovih putovanja je ekspedicija u Indiju, za koju se tvrdi da je trajala nekoliko godina. Nakon trijumfalnog povratka počinje s objavljivanjem svog učenja po Grčkoj. No, nekoliko mu se knezova usprotivilo u tom pokušaju, strahujući da će njegova učenja dovesti sa sobom nerede i ludilo (kralj Pentej i Lierg)

Dionis se na Olimpu nalazi sa desne strane Zevsa i pridaju mu se mnogi epiteti: Megapenthes ("onaj od velike patnje"), Kissos ("bršljan"), Oinops ("vino")

Nisijade

Vratimo se Dionisovim dadiljama, Nisijadama. Iako postoje rezličite verzije legendi u Nisijadde se najčešće svrstavaju dve grupe nimfi: Hijade i Plejade.

U legendama se opisuje sedam Hijada, nimfi koje donose kišu:

  • Ambrosija
  • Eudora
  • Fesila
  • Koronida
  • Poliksa
  • Feja
  • Diona

Sestre Hijada su bile Plejade kojih takodje ima sedam:

  • Maja
  • Mereopa
  • Elektra
  • Tajgeta
  • Alkiona
  • Kelena
  • Steropa

Ovih četrnaest nimfi, Nisijada je živelo u Nisi. Kao nagradu što su odgajile njegovog sina Dionisa, Zevs ih je pretvorio u zvezde. I Hijade i Plejade se nalaze u sazveždju Bika. Hijade čine glavu a Plejade rep Bika.

Hijade su smatrane zvezdama koje donose kišu - u vreme njihovog pojavljivanja u novembru i maju mesecu počinje sezona kiša u Grčkoj.

Plejade su, prema nekim mitovima donosile ambroziju bogovima iz zemalja na Zapadu, a tome odgovara i njihovo grčko ime „Peleiades“ ili golubice. Prema drugim tumačenjima, njihovo ime podiče od reči „Pleo“ ili ploviti, ploviti brodom, zbog toga što je njihov izlazak na nebeskom svodu, označavao povoljno vreme za plovidbu.

Dionisova pećina

Ako je Nisa Niš, gde se onda nalazi pećina u kojoj je po nadzorom nimfi odrastao mladi Dionis? U blizini grada Niša, u ataru sela Cerje, nalazi se pećina vanredne lepote koju meštani nazivaju Provalija a speleolozi Cerjanska pećina. Do sada je istraženo 6025 m hodnika, ali se pretpostavlja da je ovaj podzemni grad dugačak oko 20km. Cerjanska pećina je slično Diosnisovoj pećini imala skriveni ulaz koji je u dvadesetom veku proširen dinamitom. Ono što ovu pećinu čini posebnom i izdvaja je od ostalih jeste raznovrsnost i očuvanost morfoloških i hidroloških oblika, zatim raznovrsnost formi, veličina, boja i sastav pećinskog nakita u vidu stalaktita i stalagmita, helaktita, kitnjastih saliva, talasastih draperija, pećinskih korala, kristalnih cvetova, pećinskih prerasta... Monumentalnost pećinskih kanala i dvorana (neke od njih imaju dužinu veću od sto metara, širinu dvadeset do trideset i visinu četrdeset) posebno je zadivljujuća.
U svakom slučaju veličanstveno ukrašena Cerjanska pećina predstavlja mesto gde su Dionis i njegove dadilje-nimfe mogle godinama da se kriju od besne i ljubomorne Here.

Saturday, May 3, 2008

Niška kopija Fidijinog Zevsa - svetskog čuda antike


Rekonstrukcija statue Zevsa iz Olimpije - Fidija (V vek pre nove ere)

Sedam svetskih čuda starog sveta je skup arhitektonskih dela koje su stari Grci, naročito u helenističkoj epohi, smatrali vrhuncem ljudske kreativnosti i genijalnosti. Međutim, od ovih sedam čuda još samo kompleks Velikih piramida u Gizi i dan danas postoji.

1. Artemidin hram (550. p. n. e.) u Efesu, Turska.
2. Velike piramide u Gizi u Egiptu
3. Viseći vrtovi iz Vavilona, čiji je tvorac Nebukodonosor II, oko 8. veka p. n. e.
4. Kolos sa Rodosa, skulptura Heliosa (292. p. n. e. — 280. p. n. e.)
5. Mauzolej iz Halikarnasa, u današnjem Bodrumu, Turska.
6. Statua Zevsa u Olimpiji (oko 457. p. n. e.)
7. Faros u Aleksandriji, svetionik napravljen 270. p. n. e. na ostrvu Faros blizu Aleksandrije.


Statua Zevsa u Olimpiji je jedno od sedam svetskih čuda, posvećena je bogu Zevsu - vrhovnom bogu starih Grka u čiju čast su se održavale Olimpijske igre, a nalazila se na prostoru same Olimpije po kojoj su igre i dobile naziv. U vreme Olimpijskih igara prestajali su ratovi, a atlete iz Male Azije, Sirije, Egipta i Sicilije su dolazili da proslave Olimpijadu i obožavaju svog boga nad bogovima - Zevsa. Statua se nalazila u samom gradu Olimpiji, na zapadnoj obali današnje Grčke, oko 150 km zapadno od Atine.

Računanje vremena kod starih Grka započinje 776. g.p.n.e. kada se veruje da je počelo i održavanje Olimpijskih igara. Ogromni Zevsov hram konstruisao je arhitekta Libon i on je izgrađen oko 450. g.p.n.e. Usled rastuće moći antičke Grčke, jednostavni hram u dorskom stilu delovao je isuviše obično, pa su bile potrebne krupne izmene na njemu. Rešenje je pronađeno u izgradnji ogromne statue. Atinski skulptor Fidija dobio je ovaj "sveti" zadatak. Tokom narednih godina, hram je privlačio posetioce i vernike iz celog sveta. U drugom veku p.n.e. izgrađena statua je uspešno renovirana, a u prvom veku p.n.e. rimski imperator Kaligula pokušao je da statuu prebaci u Rim - pokušaj je propao kada su se građevinske skele koje su podigli njegovi radnici urušile. Kada su Olimpijske igre zabranjene 391. g.n.e. po naredbi cara Teodosija I kao paganski običaj, naređeno je i da se Zevsov hram zatvori. Kasnije, Olimpiju su zadesili zemljotresi, odroni i poplave, a hram je oštećen i u požaru u petom veku n.e. Nešto pre toga, statua je prebačena u carsku palatu u Konstantinopolju, gde se nalazila sve dok nije uništena u velikom požaru 462. g.n.e. Neki istorščari tvrde da lik Hrista sa vizantijskih fresaka vodi poreklo od Fidijinog Zevsa.
Na mestu gde je nekada bio stari hram danas nema ničeg osim ostataka kamenja, temelja građevine i palih stubova.

Fidija je izgradnju statue započeo oko 440 g.p.n.e. Nekoliko godina ranije, on je razvio tehniku izgradnje ogromnih statua od zlata i slonovače pomoću drvenog rama na koji su se postavljali komadi metala i slonovače, a zatim se skulptura prekrivala zlatom. Ova tehnika se zvala hrizelfantija. Fidijina radionica i danas postoji u Olimpiji i identična je po veličini i nalazi se na istom mestu kao i u vreme kada je postojao Zevsov hram. U njoj je Fidija vajao komade buduće statue koji bi zatim bili sklopljeni u celinu. Kada je statua završena, jedva da je mogla da stane unutar hrama. Strabo piše: "... Iako je hram sam po sebi veoma prostran, skulptora su kritikovali što nije poštovao zadate mere. Sedeća statua Zevsa je bila toliko velika da je njena glava dodirivala tavanicu." Po ovom opisu može se zaključiti da je impresivna veličina statue nju upravo i činila tako izvanrednom. Osnova statue bila je 6,5 m široka i 1 m visoka. Visina same statue je bila 13 m - kao današnja četvorospratnica. Statua je bila toliko visoka, da su posetioci više opisivali tron, nego Zevsa i njegovu skulpturu. Podnožje trona bilo je ukrašeno rezbarijama sfinge i figurama boginje Nike sa krilima, skulpturama grčkih bogova Apola, Artemide i Niobine dece, kao i mitskih bića. Na Zevsovoj glavi nalazio se venac od maslinovog šiblja. U njegovoj levoj ruci nalazio se skiptar sa orlom na vrhu, a u desnoj je držao krilatu boginju pobede Nike. Njegova odeća je bila ukrašena rezbarijama životinja i ljiljana. Telo, odnosno koža Zevsa je bila izradjena od ploča napravljenih od slonovače a koje su montirane na drvenu konstrukciju. Odeća i ostali detalji su bili od zlata i dragog kamenja.


Rimska statua - Jupiter na prestolu- II vek (pronadjen u Nišu 1938.)

U doba Rimljana su masovno pravljene bronzane kopije mnogih grčkih vajarskih dela. Antička remek dela vajarstva su često nama poznata samo preko literalnih opisa i rimskih kopija. Veoma mali broj kopija olimpijskog Zevsa tj. Jupitera (kao su ga zvali Rimljani) je sačuvan. Jedna od najlepših umanjenih kopija Fidijinog Zevsa je pronadjena u Nišu 1938. godine u koritu reke Nišave kod tvrdjavskog mosta. Danas se čuva u niškom Narodnom muzeju.
Statua boga Jupitera\Zevsa je visine 25cm. Bog sedi na prestolu, obučen u dugačku haljinu prebačenu preko levog ramena, koja mu ostavlja obnažene grudi. Leva ruka je podignuta i drži skiptar koji je izgubljen, desna u krilu, sa poluotvorenom šakom u kojoj se nalazila verovatno boginja Nike raširenih krila. Noge su opuštene, u sandalama. Presto je u obliku tronožne stolice, spreda ukrašene stilizovanim palmetama, sa po jednom rozetom na krajevima. Lice boga je brižljivo modelovano, uokvireno gustom kosom i bradom sa kovrdžama. Anatomski detalji i muskulatura na grudima su blago naglašeni. Haljina sa bogatim naborima prati oblik nogu, ležerno se spušta preko ramena. Ova statua je nesumljivo proizvod atmosfere iz vremena vladavine cara Trajana (početak drugog veka) kada je kultura starih Grka iznova otkrivana, a posedovanje nekih grčkih skulptura ili barem kopija je bio znak otmenosti i društvenog prestiža.
Zahvaljujući prefinjenom umetničkom ukusu stanovnika Naisa danas možemo steći predstavu o jednom od sedam svetskih čuda antike, o veličanstvenom spomeniku Zevsa iz Olimpije koji je stvorio genijalni Fidija.

Justiniana Prima - izgubljena prestonica

U Rimskom carstvu vojska se nalazila na njegovim granicama. Kako je rastao uticaj vojske i centar države se pomerao iz Rima prema periferiji. U trećem veku generali su nasilno postajali carevi, vladali kratko i umirali nasilnom smrću. Nastala je tzv. Kriza trećeg veka, period kada se rimska država našla pred propašću zbog stalnih napada varvara i unutrašnjih sukoba oko vlasti.

Red u carstvu je uspostavio Dioklecijan koji prekida svaku vezu sa Rimom i formira tetrarhiju kao oblik vladavine gde su rimskom državom upravljala četiri cara: dva starija avgusta i dva mladja cezara. Zakone su donisili zajedno tako da je Rimsko carstvo i dalje predstavljalo jednu celinu. Prema Dioklecijanovom sitemu cezari bi zamenili avguste po njihovoj smrti ili abdikaciji uz imenovanje novog cezara. Prema ovoj utopističkoj zamisli u carstvu ne bi bilo nasilnih prevrata i osigurao bi se kontinuitet vlasti.

Nove prestonice Rimskog carstva su se sada nalazile na granici i bilo ih je četiri:

  1. Nikomedia u severozapadnoj Maloj Aziji (današnji Izmit u Turskoj). Ovo je bio glavni grad Avgusta istočne polovine carstva. U blizini Nikomedije je 330. godine Konstantin Veliki izgradio Novi Rim, Konstantinopolj.
  2. Sirmium (današnja Sremska Mitrovica) je bio prestonica Cezara Istoka.
  3. Mediolanum (današnji Milano u Italiji) je bio prestonica Avgusta Zapada.
  4. Augusta Treverorum (današnji Trir u Nemačkoj) je bio prestonica Cezara Istoka.

Sistem tetrarhije je nažalost doveo do krvavog gradjanskog rata iz koga je Konstantin Veliki izašao kao pobednik. Tetrarhijske prestonice ostaju glavni gradovi oko kojih se narednih decenija obrazuju osnovne administrativne i vojne upravne jedinice carstva, pretorijanske prefekture. Istoričari se spore da li su prefekture formirane od strane Konstantina ili njegovih naslednika. Svaka prefektura se sastojala od manjih administrativnih jedinica koje su nazvane dijaceze. Postojale su četiri prefekture:

  1. Oriens (Istok)
  2. Illyricum
  3. Italia et Africa
  4. Gallia

Za razliku od ostalih prefektura, rana administrativna istorija Ilirikuma je bila turbulentna. Ova prefektura je uspostavljana, ukudana i deljena. Kada su sinovi Konstantina Velikog podelili carstvo na tri dela, formirana je 337. godine centralna Prefektura koja je obuhvatala Italiju, Ilirikum i Afrriku. Izgleda da su tri dijaceze Makedonija, Dakija i Panonija prvi put grupisane u posebnu prefekturu 357. godine za vreme Konstancija II. Ovako organizovana prefektura ostaje do 361 kada je car Julijan ukida, da bi bila obnovljena u periodu cara Gracijana od 375. do 379. Zatim, 379. godine Dijaceza Panonija zajedno sa Sirmijumom biva pridružena Prefekturi Italiji i Africi pod novim imenom- Dijaceza (zapadni) Ilirik. Istočni Ilirik narednih godina biva dva puta organizovan kao posebna prefektura i ukidan i priključivan Italiji.

Posle smrti Teodosija I i konačne podele carstva na istočni i zapadni deo, 395. godine

istočni deo Ilirika sa dijacezama Dakijom i Makedonijom ostaje kao posebna prefektura sa centrom u Solunu. Ipak, Zapadno Rimsko carstvo je nastavilo da polaže pravo na ovu prefekturu, a naročito na Dakiju koja je bila u latinskom govornom području. Zapadni rimski car Valentijan III 437. godine priznaje suverenitet Istoka nad celom Dakijom i Makedonijom, tj. Prefekturom Ilirik.Na kratko, u periodu od 437 do 441 godine prestonica je bila vraćena u Srmijum. Zbog stalnih napada varvara Solun nastavlja da bude centar ove prefekture sada Istočnog rimskog carstva.

Justiniana Prima

Justinijan I 535. donosi odluku da pored mesta njegovog rodjenja bude izgradjena nova prestonica Ilirika, Justiniana Prima. Justiniana Prima je trajala od 535. do 613. godine kada su je razrušili Avari i Sloveni.

Ovaj grad je umesto Soluna postao administrativni centar Prefekture Ilirik, centar Dijaceze Dakija i novoformirane autokefalne Arhiepiskopije Justiniana Prima. Formiranjem arhiepiskopije teritorija Dakije tj. današnje Srbije je isključena iz jurisdikcije rimskog Pape.

Arheološki lokalitet Justiniana Prima ili kao se danas naziva Caričin grad, se nalazi na 7 km od Lebana, a 60km od Niša.

Caričin Grad leži na blagim padinama koje se spuštaju od planine Radan ka leskovačkoj kotlini. Samo nalazište prostire se na platou od 42.000 m2. Istraživanje ostataka grada, započeto je 1912. godine i traje do danas uz određene prekide. Prvi istraživač grada bio je Vladimir Petković, otkrićem veličine grada, ostacima mozaika, mnoštvom arhitektonske plastike, izneo je prve hipoteze da se radi o Justinijani Primi.

Grad je bio okružen bedemima, a pored spoljnih utvrđenja otkriveni su i unutrašnji bedemi koji grad dele na tri dela: Gornji, Srednji i Donji. Na najuzvišenijem mestu u gradu sagrađen je Akropolj - sedište crkvene uprave, okružen snažnim bedemima, u središnjem delu ističe se centralni kružni trg gde se odvijao javni život grada .

Gradske ulice su popločane pravougaonim krečnjačkim pločama, uokvirene pokrivenim tremovima sa stubovima na kojima se oslanjaju lukovi arkada. Na Akropolju se nalazi kompleks episkopske palate ( imala je podno grejanje koje se zagrevalo toplim vazduhom - hipokaust ), velika katedralna crkva sa tri apside, atrijumom i krstionicom, koji spada u red najmonumentalnijih spomenika vizantijske arhitekture na balkanskom poluostrvu. U stambenom delu grada, blizu trga - foruma, otkopana je trobrodna bazilika sa kriptom, pronađeni su fragmenti podnog mozaika i fresaka. Jugoistočno od foruma bila je treća crkva, krstoobrazna bazilika sa atrijumom. U predgrađu je otkopana dvojna bazilika i južno od nje peta bazilika, trobrodna sa trakseptom, narteksom i atrijumom, izvan gradskih zidina nađena je šesta crkva, trikonhos sa otvorenim narteksom i atrijumom, sve ove crkve podignute su u VI veku.

Spomenici crkvene i svetovne arhitekture po svojoj urbanističkoj postavci, po skupocenim mozaičkim podovima i raznovrsnom dekorativnom plastikom u potpunosti odgovaraju Prokopijevom opisu Justiniane Prime.

Blogged with Flock

Thursday, May 1, 2008

Viničko blago


U okolini Niša je, 1936. godine, prilikom poljoprivrednih radova pronađen najveći nalaz antičkog novca u celokupnoj svetskoj istoriji.

Ostava novca pronađena je slučajno prilikom riljanja za vinograd januara 1936 god. kada je kameničanin Todor Mišić sa još dvojicom nadničara duboko orao njivu pri čemu mu je ašov zapeo na dubini oko 40 cm. o nešto tvrdo. Misleći da je reč o kamenu pozvao je nadničare da mu pomognu te oni pošto dobro zapeše izvukoše predmet koji se pred njima raspade i pod nogama im se prosu tovar novčića. Todor je naredio nadničarima da nastave da rade rekavši im kako se radi ostarom novcu bez ikakve vrednosti te da ga treba vratiti u zemlju.
Po padu mraka Todor se vratio na njivu i pokupio iskopani novac a nadničarima je dao uz nadnice i po jednu šajkaču novčića rekavši im da o tome ne govore nikome. U sadržju novca bilo je tu srebrnjaka, posrebrenih, bakarnih, zlatnika i drugih navčanica iz doba vladavine Trajana, Antonija Pia, Marka Aurelija, Komoda i obe Faustine. Vlastima je prijavljen samo manji deo nalaza u težini od 28,3kg.

Posle samo dva meseca od prvog pronalaska dolazi i drugi veliki nalaz rimskih novčića na Viniku. Nalaz je pronađen u ostacima rimske vile iz trećeg veka na brdu Vinik, nekoliko desetina metara od železničke pruge prema selu Kamenica. Na ovom lokalitetu i danas su vidljivi površinski ostaci rimske građevine od kamena i opeke, uobičajenog izgleda i karaktera, kao i ostale antičke vile na teritoriji današnje Srbije, samo što je ova na brdu Vinik krila do tada neviđenu tajnu. Vila je imala zidove male debljine i, po svemu sudeći, bila je privremenog karaktera, a otkrila su je Vladimir Djordjević i Dragutin Stevanović takodje prilikom riljanja vinograda na porodičnom imanju. I ranije su njih dvojica nalazili rimske predmete i stari novac na svom posedu, ali tome nisu pridavali veliki značaj, jer je tako nešto bilo uobičajeno u Srbiji tog doba. Tada nije bilo divljih arheologa da metal-detektorima i dubokim oranjem prekopavaju i uništavaju lokalitete, već je običnom obradom zemlje, na površinu izlazilo neslućeno blago. Netaknuti lokaliteti su bili veoma izdašni tako da su se ostave od nekoliko stotina primeraka rimskog novca smatrale uobičajenim, a danas se i one od samo nekoliko komada smatraju velikim otkrićem.

Da se vratimo na kameničku ostavu i njen značaj u savremenoj arheologiji i numizmatici. Plug koji su koristili srećni nalazači, zakačio je same temelje rimske građevine i vrhove zemljanih pitosa u kojima su bile smeštene kožne kese, pune rimskih denara. Pitosi su bili poređani uz sva četiri zida obe prostorije rimske zgrade i nalazili su se na dubini od oko pola metra. Prilikom iskopavanja pitosa, kožne kese su se raspadale i u svakoj je bilo smešteno nekoliko stotina rimskih denara kovanih od prvog do sredine trećeg veka. Denari su bili izuzetno očuvani, tako da možemo tvrditi ili da su bili kratko u opticaju, ili da uopšte nisu ni puštani u opticaj. U kesama su bili spakovani po vladarima i godinama kovanja, i po takvom karakteru nalaza pripadali su ili civilnoj provincijskoj blagajni ili vojnoj carskoj riznici. Novac je kovan od gotovo čistog srebra i sadržavao je dosta retkih, do tada nepoznatih primeraka, a u sklopu ostave, pronađeni su i kalupi za kovanje, što nam potvrđuje službeni status pronađene blagajne. Iznenađuje količina novca iz ostave, koja je po očevicima iznosila skoro deset tona, što bi odgovaralo brojci od oko 3,5 miliona komada denara, i predstavlja najveći i najvredniji nalaz antičkog novca u istoriji. Vlastima je prijavljeno samo 23kg novca. Interesantno je da je zajedno sa novcem nađeno i par primeraka kalupa a sam novac po svemu sudeći nije bio u upotrebi što daje osnov za pretpostavku za postojanje dele državne riznice koja je stradala u katastrofalnom napadu rušenja krajem III veka prilikom najezde Gota. Mnogi su pripisivali ovu ostavu vojnom štabu cara Klaudija II Gotskog i njegovoj pobedi nad Gotima kod Naisusa.

Glas o nalazu se brzo pročuo i mnogi strani muzeji su poslali svoje agente da otkupe što veće količine, jer nalazači nisu imali predstavu o pravoj vrednost pronađenog novca, pa su ga prodavali na kilograme kao lomljeno srebro. Britanski i Berlinski muzej, Metropoliten, Luvr i ostali, kupili su ogromne količine novca iz nalaza i tek su, zahvaljujući ostavi iz Kamenice, tada formirali svoje čuvene zbirke rimskog novca. Jedan, vrlo mali deo tog nalaza dospeo je i u naše muzeje: Narodni muzej iz Beograda otkupio je 37 kilograma, a niški muzej 17 kilograma srebrnih rimskih denara iz Kamenice.
Ono što je pronalazak novca na Viniku izazvao bila je " zlatna groznica" pa se tako na obronke Vinika sjatila družina ne samo iz Jugoslavije nego i iz Evrope da prekopava Vinik sve dublje idublje i ta zlatna groznica ne jenjava ni dan danas; još uvek se traga za navodnim zakopanim blagom Cara Konstantina. Novac koji je pronađen, švercovao se čak i balonima napunjenim kameničkim vinom a pričalo se i da su pojedini ministri tadašnje Jevtićeve vlade bili umešani u šverc novčića. Interesantno je da ta groznica traje i danas pa se na Viniku često mogu naći rupe i jame koje su ostavili tragači za rimskim blagom.


Monday, April 28, 2008

Bitka kod Naissusa

„Parti podigli oholu glavu, dok vladari Palmire tvrde da su jednaki rimskom avgustu. Ceo

Egipat i sirijske provincije su se odmetnule, Galija je izgubljena, Norik i dve Panonije su

opustosene, cak i sama Italija, kraljica svih naroda, plakace nad ruinama brojnih unistenih

gradova...”

Sredina treceg veka mozda je najtamnije i najteze razdoblje istorije poznog Rimskog carstva.

Bes bogova okrenuo se protiv Rima, a vladari toga doba nisu uspeli da ih umilostive. Drzavu su kidali sa svih strana poput nekog roba stavljenog na tocak za mucenje. Jedan savremenik u to doba opisao je kako se provincija po provincija odvaja od carstva.

Ipak jedan dogadjaj, bitka kod Naisa je preokrenula tok istorije. Galija, Klaudije i Aurelijan, tri cara su u toku svojih vladavina obnovili teško uzdrmano carstvo.

Bitka kod Naissusa

Naissus-najveći grad Rimske provincije Gornja Mezija (Moesia Superior), godina 268. p.n.e. tu će se odigrati jedna od najkrvavijih bitaka u rimskoj ratnoj istoriji. Horde Gota krajem 267. i početkom 268. god. prelaze Dunav i počinju sa pustošenjem i pljačkanjem rimske provincije Panonija (Pannonia), gde uništavaju nekoliko gradova do temelja. U proleće iste godine imperator Galenije (Galenius) je vojnom akcijom potukao Gote na njihovoj teritoriji u nastojanju da suzbije njihovu tendenciju za prelaskom na druge rimske provincije, ali su unutrašnja trvenja i pobune u carstvu dovele do nemogućnosti da se plan sprovede do kraja i spreči da Goti prodru dublje u teritoriju Rima. Prilično okuraženi pobedama, Goti nastavljaju sa laganim prodorom u druge provincije na Balkanu tokom celog leta 268. god. pa Rimski senat već veoma zabrinut rešava da Gote sačeka i prekine njihovo osvajanje. Prema izvorima koje su ostavili antički istoričari kao što su Tacit, Ptolomej, Plinije i drugi, Goti su došli iz Skandinavije pa su prešavši na desnu obalu reke Visle tokom I veka nove ere počeli da se sele na jug. Oni se nisu bavili stočarstvom kao ostala nomadska plemena, već isključivo zemljoradnjom ali su preduzimali seobe čim bi zemlja postala neplodna. Plemićki stalež kod Gota bio je konjica a prava snaga njihove vojske bila je u pešadiji koja je preferirala formaciju klina. U bitku su ulazili sa velikom vikom, divljačkim naletima i tako su imali više efekata dok im je odbrana bila slaba strana. Od naoružanja koristili su drvene štitove, dvosekle mačeve srednje dužine, kratka koplja pogodna za bacanje, luk i strele koje su sudeći po vrhovima koji su pronađeni u artefaktima imali oblik lovorovog lista. Ipak, ne toliko neorganizovano velike formacije Gota ali i Herula, Peukina kao i Gepida kreće u pohod na rimsku teritoriju. Imperator Galenije, budući car Klaudije II i general Aurelije sakupljaju trupe kod antičkog Naissusa sa ciljem da jednom za svagda otklone opasnost. Oni kreću u brzom tempu iz Italije pa preko Sirmiuma i Viminacijuma dolaze u oblast Naissusa. U kampanju su uključene jedne od najboljih i najiskusnijih Rimskih legija toga doba. Na bojno polje Galenije izvodi novoformiranu mobilnu armiju comitatus koja je sastavljena uglavnom od pretorijanaca i formacije vexillationesa, trupa formiranih pri rimskoj vojsci da ad hoc spreče eventualne krize na rimskim granicama. Legionari su bili iz sledećih legija: II Parthica, I Minervia, XXX Ulpia Victrix, VIII Augusta, XXII primigenia, I, II, i III Italica, X, XIII, XIV Gemina, I i II Adiutrix, IV Flavia Felix, VII i XI Claudia i V Macedonica. Car Galijen je po prvi put u rimskoj vojnoj istoriji formirao i nezavisne konjičke jedinice koje treba da pariraju lako pokretnim trupama varvara.

Do borbe je došlo septembra meseca 268. god. kada su Goti masovno krenuli na oblast Naissusa u hordama, nevični taktičkom ratovanju ali okuraženi svojom masovnošću. Bitka se razvila sa obe strane reke Nisse (danas Nišava), preteći što se i obistinilo da se pretvori u pravi masakr. U samom startu bitke dalmatinska konjica razbila je napad teških Gotskih konjanika koji su krenuli u juriš nadajući se da će njihova masovnost da razbije prvu liniju Rimske odbrane što se nije desilo. To je naišlo na iznenađenje kod Gota pa su oni počeli da se povlače prema svom baznom logoru, ali je rimska vojska ovo iskoristila za kontraofanzivu pa je u pravom haosu koji je nastao udarom legija ubijeno i ranjeno između 30000 i 55000 Gota dok je više hiljada zarobljeno. Većina zarobljenih Gota našlo se u službi Rimske vojske tokom ratnih kampanja Klaudija II i Aurelijana. Klaudije posle ove pobede dobija epitet Ghoticus-Gotski. Ova pobeda Rimljana zaustavila je Gote tako da skoro čitav vek nisu prelazili granicu sa Rimskom imperijom.

Nakon ove bitke dolazi i do smene na prestolu. U zaveri je Galijen ubijen i Klaudije preuzima vlast. Historia Augusta beleži da je bilo čak 30 pretendenata na presto tako da je Galijan godinama živeo svestan namera svojih konkurenata da mu oduzmu život i preuzmu vlast.

Iako nekoliko istorijskih izvora svedoci o tome kako je Klaudije (kasnije prozvan Gotski) postao rimski car, detalji ipak nisu u potpunosti jasni. No, prica bi, ukratko, izgledala ovako: Jedno vece, u toku opsade pobunjenog Mediolanuma (danas Milano), u sator cara Galijena upadose vojnici javljajuci da se neprijatelj iznenada priblizava. Car, ne cekajuci da navuce zastitni oklop, pojuri u susret napadacu. Ali, nedaleko od satora, vrebala je zavera - jedna strela poletela je iz mraka i smrtno pogodila Galijena (pricalo se da ju je uputio Cekropije, komandant konjice). Zaverenici zatim objavljuju da je car na samrti za svoga naslednika proglasio jednog od najuglednijih vojskovodja - Marka Aurelija Valerija Klaudija. Imajuci u vidu da je Galijen imao sina, kao i brata, izbor Klaudija za naslednika ocito je bila izmisljotina samih zaverenika. Ali, nakon vesti o carevom ubistvu, vojska se buni. Medju vojnicima bivsi car imao je dosta pristalica. Bilo je potrebno da Klaudije objavi nagradu od po dvadeset zlatnika svakom vojniku, kako bi se stvari kako-tako smirile.

Ubrzo, do Klaudija je stigla vest o novoj najezdi plemena Jutunga i Vandala koja su upala preko Dunava u Retiju i Panoniju.Ostavivsi komandu na Balkanu svom zemljaku Aurelijanu, Klaudije je stigao u Sirmijum (danas Sremska Mitrovica), kako bi predvodio vojsku u pohodu na sever. Ali, umesto varvara, docekao ga je drugi, jos strasniji neprijatelj - kuga.

Tacno devedeset godina nakon smrti cuvenog cara - filozofa Marka Aurelija, jos jedan rimski car - Klaudije Gotski - umro je od kuge u istom gradu na Savi u kome je umro i Marko Aurelije - u Sirmijumu. Tako je nakon skoro sezdeset godina i ne manje od sedamnaest rimskih careva (razdoblje od 211 - 270), koji su u nizu svi izgubili zivot nasilno, Klaudije II bio prvi car koji je umro prirodnom smrcu iako doduse i on prerano. Bez sumnje, biti rimski car u III veku bilo je opasno zanimanje.

Vladavina Klaudija Gotskog zanimljiva je jos iz jednog razloga. Pre njega, samo su dva rimska cara (Maksimin I i Trajan Decije) poticali sa Balkana. Od njegovog doba, pa tokom vise od jednog veka, to jest od 268. godine pa sve do 378. godine (kada je otpocela vladavina cara Teodosija I Velikog) sa malim izuzetkom skoro svi rimski carevi poticali su sa Balkana, a prvenstveno sa prostora danasnje Srbije (izuzetak su bili samo car Karus i njegova dva sina u toku tri godine 282-285).

Svi ti carevi poticali su iz romanizovanog stanovnistva Podunavlja (Ilirik, Mezija, Panonija, Dalmacija) koje je vec dugo bilo glavni izvor zivotnosti i energije za posustalo carstvo. Seljaci iz nasih krajeva postajali su dobri i hrabri vojnici, sposobni oficiri, cvrsti i surovi komandanti rimske vojske koji su, i kada su od svojih saboraca proglasavani za careve, u prvom redu ostajali vojskovodje.

Istovremeno, oni su bili i nepokolebljive rimske patriote, ponosni na blistavo nasledje rimskih „predaka”, nasledje ciji opstanak je zavisio od njihove licne preduzim-ljivosti ihrabrosti. Ti ljudi skromnog porekla i jos skromnijeg obrazovanja nisu pisali filozofske beleske niti poeme poput nekih svojih prethodnika. Najcesce su imali tek osnovno znanje latinskog jezika. Njihova pamet i mudrost zasnivali su se na seljackom i vojnickom zdravom razumu, sposobnom da brzo shvati osnovne zadatke i ogromne teskoce carstva i da im trazi jednostavna, uvek primenljiva resenja.

Rodjeni daleko od foruma, obavijeni u purpur, ti podunavski vladari isticali su svoje latinsko nasledje sa dirljivom upornoscu i iskrenoscu, prikazujuci drevni lik rimske vucice na svom novcu, spremni da uloze svoju krv i svoj zivot za opstanak, za obnovu, za vecitu slavu carstva.

Aurelijan je jedan od najvecih rimskih careva poznog Rimskog carstva. Iako je vladao nepunih pet godina, postigao je sjajne uspehe u obnovi carstva, koje je vec bilo na ivici propasti, vodeci u svakoj godini svoje kratkotrajne vlasti bar po jedan rat iz koga bi izlazio kao pobednik

Aurelijan je bio prisutan u Sirmijumu onoga dana kad je car Klaudije II Gotski umro od kuge. Odmah nakon toga, u istom gradu, ilirske legije 270. godine proglasavaju Aurelijana za novog cara. Nije stoga neobicno sto on, nesto kasnije, na svom novcu slavi „genija i vrline” svoje rodne Ilirije (genius Illiryci, virtus Illiryci).

Prva godina Aurelijanove vlasti nije obecavala nista dobro. Oslobodivsi se suparnika, Klaudijevog mladjeg brata Kvintilija koji je vladao samo tri meseca, Aurelijan se suocio sa ustankom u samom glavnom gradu Rimu u kome nezadovoljni radnici iz carskih kovnica novca dizu ustanak i objavljuju ime svog carskog kandidata. Tek sto je ustanak u krvi ugusen, na Italiju se obrusava jos jedna od germanskih najezdi. U vise bitaka protiv varvarskih plemena u Italiji i na Dunavu i nakon nekoliko neuspeha ili delimicnih uspeha, Aurelijan krajnjim naporom ipak uspeva da razbije horde Vandala, Jutuga i Sarmata. Iako u narednih stotinu i vise godina varvari nece upadati u Italiju - sve do najezde Alarikovih Gota 401. godine - car Aurelijan to nije mogao unapred da zna. Shvatao je samo da je sigurnost glavnog grada carstva ugrozena. Stoga donosi odluku zbog koje se njegovo ime i danas cesto pominje u savremenim turistickim vodicima grada Rima: on naredjuje da se izgrade nove, masivne zidine kojima ce biti opasan ceo grad Rim.

Utvrdivsi svoju vlast u samom sredistu carstva, imperator iz Mezije krece u obnovu njegovog jedinstva. Naime, tih godina Rimsko carstvo raspalo se na nekoliko politicki potpuno nepovezanih podrucja. Pored zakonitog cara u Rimu, na zapadu je vec vise od decenije postojalo potpuno nezavisno Zapadno ili Galsko carstvo. Na istoku se kraljevstvo Palmire (grad raskrsnica puteva u Siriji) pod upravom lepe kraljice Zenobije prosirilo na prostore od Male Azije do samog Egipta, zitnice i trbuha samog Rima.

Prvi korak koji Aurelijan cini u obnovi jedinstva Rimskog carstva nije osvajacki, nego prvenstveno odbrambeni. Godine 272. car donosi do tada necuvenu odluku: naredjuje da se jedan deo osvojenih podrucja potpuno napusti i da se rimske legije, kao i sve latinizovano stanovnistvo, povuku na nove, sigurnije i utvrdjenije granice. Rec je o napustanju Dakije, prekodunavske provincije na prostoru danasnje Rumunije, koju je uz najvece napore jos u 2. veku osvojio car Trajan. Tako se, prvi put nakon skoro hiljadu godina, sirenje rimske drzave zaustavilo i ona je, i zvanicno, pocela da se osipa.

Ovu hrabru odluku, donetu, verovatno, ne toliko kao posledica politicke dalekovidosti koliko pod pritiskom beznadeznih okolnosti, pratio je i jedinstven politicki potez koji je trebalo da spase „obraz” caru i vlasti. Dakija nije jednostavno napustena i zaboravljena, nego su, istovremeno, stvorene dve nove provincije pod nazivom Dakija.

Ali, te provincije nalazile su se sada sa juzne, a ne sa severne strane Dunava: Dacia Ripensis (podunavska Dakija) i Dacia Mediterranea, sa glavnim gradom Serdikom (Sofija) u koju su spadali krajevi istocne Srbije, kao i grad Naissus (danasnji Nis). Tako je, bar zvanicno, Rim i dalje zadrzao provinciju Dakiju na spisku svojih zemalja. Rimljani su izgubljene teritorije severno od Dunava nazivali Dacia Trajana (prema caru Trajanu, osvajaču Dakije) a novu Dakiju sa južne strane Dunava zvali su Dacia Aureliana.

Nakon sto je pobedio varvare i obezbedio mir u Rimu, car Aurelijan okrenuo je svoje legije na istok. Posle visenedeljnog marsa na istok, presavsi Malu Aziju i obrevsi se u sirijskoj pustinji, krecuci se putevima koje su utabali brojni trgovacki karavani, pod vrelinom Sunca, gazeci usijani kamen i pesak, pred legionarima ce se ukazati prizor tako neobican da su u prvi mah pomislili da su ugledali fatamorganu. Usred pustinje pred njima ce izniknuti grad cudesne lepote, okupan u zelenilu, pun izvora sveze vode, palmi, urmi - carobna Palmira, pustinjska oaza koja je postala srediste velikog kraljevstva! Palmira sa svojim brzim konjanicima i nenadmasnim strelcima, kamilama i karavanima. Mermerna Palmira s ogromnim hramovima od kojih je najveci posvecen bogu Balu. A usred te pustinjske oaze cvetao je jedan cvet - pustinjska ruza po imenu Zenobija.

Zenobija je bila zena mocnog vladara Palmire koji se zvao Odenat. Nakon njegove smrti 267. godine, Zenobija je preuzela upravu u ime svoga sina, koga je proglasila za nezavisnog vladara, prosirivsi vlast na ceo Egipat, glavnu rimsku zitnicu. Zabelezeno je da se Zenobija proglasila naslednicom slavne egipatske vladarke Kleopatre. Bilo je to previse za Aurelijana.

Godine 272. rimska vojska krece na istok da pod okrilje carstva vrati odmetnuto kraljevstvo Palmire. U leto 272. godine u bici nedaleko od Antiohije (Mala Azija), koristeci ratno lukavstvo i posebno uvezban manevar vojske - prividno bekstvo i kontranapad - Aurelijan razbija vojsku koju je poslala Zenobija. Kraljica pokusava da pobegne na istok, u Persiju, ali na samoj granici, u blizini reke Eufrat, sustizu je Aurelijanovi konjanici. Ipak, i sudbina i rimski avgust bice milostivi prema sada vec bivsoj kraljici Palmire. Aurelijan ce postedeti i grad i kraljicu da bi sa zarobljenicom krenuo put Rima.

Nakon pobede na istoku Aurelijan polazi na suprotnu stranu - na zapad, u Galiju koja se desetak godina ranije takodje osamostalila. Godine 273. u ravnici nadomak reke Marne odigrala se bitka u kojoj su se sukobile dve rimske vojske: Aurelijanova i galska, predvodjena carem Tetrikusom. No, usred krvavog okrsaja desilo se nesto sto se retko vidja: predvodnik galske vojske imperator Tetrikus jednostavno je prebegao u protivnicki tabor izrazivsi pokornost zakonitom rimskom caru - Aurelijanu. Za to vreme obeshrabrene galske legije dozivele su potpun poraz. Aurelijan je jos jednom trijumfovao ostvarivsi za samo nekoliko godina jedinstvo Rimskog carstva i pripisujuci sebi jos jednu titulu: obnovitelj rimskog sveta (restitutor orbis romani).

U jesen 274. godine u Rimu je odrzan velicanstven Aurelijanov trijumf ciji se opis sacuvao u hronici kasnog Rimskog carstva poznatoj pod nazivom „Historia Augusta”. Na celu trijumfalne povorke bile su zivotinje: dvadeset slonova, pripitomljene zveri iz Libije kao i dvesta zivotinja iz Palestine, od kojih i cetiri tigra i zirafe. Nakon njih stupalo je osam stotina gladijatora i mnostvo zarobljenih, vezanih varvara koji su, poput ucesnika na nekoj olimpijadi, nosili natpis svoga naroda ili plemena: Baktri, Arapi, Iberi, Persijanci, Goti, Alani, Sarmati, Franci, Vandali, Germani... U koloni je stupalo i deset zarobljenih Amazonki - gotskih zena boraca. Nakon njih, na kraljevskim kocijama, nastupala su dva najpoznatija zarobljenika: galski car Tetrikus i njegov sin, a zatim lepa kraljica Palmire Zenobija, okovana u lance od cistog zlata, u skupocenim haljinama i okicena nakitom.

Iza zarobljenika nastupali su pobednicki rimski narod i vojska: senat, zanatska udruzenja, oklopljeni vojnici - cela Aurelijanova vojska koju je pratio i plen osvojen u pohodima.

Na kraju, nakon gotovo celodnevne smotre, nastupao je lovorovim vencima i purpurom okiceni car. Njegova kola vukla su cetiri pitoma jelena - plen zarobljen u bici s Gotima. Nakon sto se uspeo do Kapitola, ozareni Aurelijan prineo je jelene na zrtvu pred hramom Jupitera.

Trijumf je nastavljen visednevnim igrama za narod: gladijatorskim borbama, pozoristem, cirkuskim predstavama, prizorima lova... Da bi potpuno pridobio narod Rima, car je, po obicaju ranijih careva, ubrzao podelu besplatne hrane narodu: cisto brasno zvano siligineus, svinjsko meso, kao i vino. Aurelijan je mogao da bude zadovoljan. Narod ga je voleo, vojska obozavala, cak su i senatori prikrivali svoju mrznju prema ovom neobrazovanom ilirskom seljacetu...


Sunday, April 20, 2008

Olimpijski Fleš Rojal



Ivan Miljković je rodjen 1979. godine u Nišu. U gimnaziji Bora Stanković ga pamte kao mršavog momka koji je fantastično igrao odbojku. Kao gimnazijalac je igrao za lokalni odbojkaški klub "Student" da bi 1997. godine prešao u OK "Partizan". Vrhunac karijere ovog odbojkaša, koji je zbog strahovitog smeča dobio nadimak Ivan Grozni, je došao već u njegovoj dvadeset prvoj godini.
Prvi oktobar 2000; samo pet dana pre petooktobarske revolucije. U finalu olimpijskih igara igraju Jugoslavija i Rusija. Igra se treći set i Jugoslavija ima m
eč loptu. Lopta ide prema mladom Ivanu koji se sprema za završni udarac. Nakon visokog skoka i snažnog smeča, sledi eksplozija oduševljenja. Sve je gotovo. Odbojkaška reprezentacija Jugoslavije je osvojila svoju prvu olimpijsku zlatnu medalju. Ivan Miljković je na kolenima i glave okrenute nebu zahvaljuje Bogu na ovom uspehu. Traje pobedničko slavlje.
Ipak, u tom trenutku niko na terenu nije bio svestan važnosti ove pobede za istoriju sporta. Jugoslavija je ovim zlatom uspla do postane država koja je na olimpijskim igrama bila šampion u pet najpopularnijih timskih sportova: fudbalu, košarci, rukometu, vaterpolu i odbojci. Smeč Ivana Groznog je Jugoslaviji doneo olimpijski fleš rojal.

Sve je počelo u Rimu četrdeset godina ranije. Na olimpijskim igrama 1960. godine, posle tri uzastopna srebra, fudbaleri Jugoslavije su za svoju zrmlju osvojili prvu timsku zlatnu medalju. Sledili su ih vaterpolisti 1968. u Meksiku, pa rukometaši 1972. u Minhenu. Košarkaši su bili zlatni 1980. u Moskvi, rukometaši i vaterpolisti ponovili su zlato 1984. u Los Andelesu, a vaterpolisti odbranili tron u Seulu 1988, Godine 2000. konačno je red došao na fenomenalne odbojkaše. Ako se svemu dodaju tri srebrne medalje košarkaša (1968, 1976, 1996) i jedna bronzana (1984), dve bronze rukometaša (1988, 2000), bronza fudbalera 1984. i srebro 1980. i bronza vaterpolista 2000, lako je vidljivo da je Jugoslavija, uz bivši SSSR, bila najuspešnija zemlja u kolektivnim sportovima na olimpijskim igrama u poslednje četiri decenije. Uspesi u timskim sportovima su ostali deo našeg nacionalnog identiteta. Skandiranje "Ju-go-slavija" je decenijama odjekivalo stadionima širom sveta

Ipak, nedugo nakon uspeha odbojkaša, Jugoslavija je prestala da postoji. Naslednik ove sportske velesile je današnja Srbija.

Tabela. Države osvajači zlatnih olimpijskih medalja u timskim sportovima