Sunday, July 27, 2008

Vojska kanibala


Krstaši-kanibali (minijatura, 13. vek)


Ispred zidina niške tvrdjave se jula 1096. ulogorila neobična vojska prosjaka, seljaka, bogalja, žene i dece. Reč je o tzv. Seljačkom krstaškom ratu, prethodnici Prvog krstaškog rata. Ova masa siromašnih i očajnih ljudi će ostati zapamćena kao vojska ljudoždera.

Papa Urban II je 1095. pozivao vernike u Krstaški rat sa ciljem oslobadjanja svetog grada Jerusalima od vlasti nevernika. Papa je planirao da se u krstaški pohod krene 15. avgusta 1096., ali mesecima pre toga sakupile su se brojne neočekivane vojske prosjaka, seljaka i vitezova nižeg stepena. Duhovni vođa ovog pokreta siromašnih je bio harizmatični monah i nenadmašni orator Petar Pustinjak iz Amijensa. Jahao je magarca i oblačio se prostom odećom. On je godinama duž severne Francuske i Flandrije propovedao krstaški rat. Tvrdio je da to radi po nalogu samog Hrista. "Vojska" koju je Petar Pustinjak sakupio sastojala se uglavnom od nepismenih seljaka, koji nisu ni znali kuda idu i gde je Jerusalim. Masu siromašnih seljaka predvodila je grupa vitezova nižeg ranga koji su jedini imali ratnog iskustva.

Petar i oko 40 000 "krstaša" je iz Kelna krenulo 20. aprila 1096. godine. Ovu vojsku gladnih, bolesnih i siromašnih je bilo teško kontrolisati. U masi je bilo i žena, dece i staraca. Neodgovorna rulja će se narednih meseci transformisati u jednu od najsurovijih vojski koju istorija poznaje. Od desetina hiljada ljudi preživeće samo tri hiljade krvožednih ratnika poznatih kao Tafuri. Tafuri su ime dobili prema vitezu koji ih je predvodio, "kralju" Tafuru. Petar pustinjak je sve do pada Jerusalima ostao njihov duhovni vodja. Osnovna ideja pokreta je bila da su životi nevernika potpuno bezverdni. Spojivši se sa regularnom krstaškom vojskom učestvovali su u opsadama Antiohije, Mare i Jerusalima. Nakon pada tih muslimanskih utvrdjenja Tafuri su masakrirali lokalno stanovništvo, silovali žene a zbog gladi koja je zavladala odali su se i ljudožderstvu. Letopisac, Raul od Kana svedoči: "U Mari, naši su odrasle pagane kuvali u kotlovima, a čeljad su nabijali na ražanj i proždirali pečene". Albert od Eksa pak kaže: "Našima se nije gadilo da jedu ne samo ubijene Turke i Saracene nego ni pse!". Arapski hroničari su ih smatrali živim djavolima. Mit o zapadnjacima – ljudožderima se medju Arapima održao do današnjih dana. Brojne su legende koje pripovedaju o okrutnosti ove grupe siromaha koja je aprila 1096. godine krenula prema istoku.

U Zemunu je došlo do prvih incidenata. Posle svađe o ceni nekih cipela na zemunskoj pijaci izbija pobuna i sveopšti napad na Zemun u kome krstaši ubijaju 4.000 Mađara. Prelaze Savu posle borbi sa beogradskom posadom vizantijske vojske. Građani su napustili Beograd, a krstaši su ga opljačkali i zapalili.

Posle sedam dana, 3. jula dolaze do Niša. Na levoj obali Nišave, na mestu današnjeg Trga Kralja Milana, krstaši su podigli svoje stanište. Da bi dobili odobrenje za kupovinu hrane od gradjana, zapovednik Niša, duks Nikita zatražio je taoce koji su mu dati, posle čega su krstaši mogli trgovati, ali ne i otimati hranu, koje je Niš, kako tvrde izvori, imao u izobilju. Sukoba oko kupovine hrane nije bilo sve dok taoci nisu bili oslobodjeni. Kada su taoci pušteni došlo je do sukoba krstaša i jednog trgovca. Ovaj dogadjaj je izazvao krstaše da zapale milinove na Nišavi i objekte za stanovanjena levoj obali reke. Duks Nikita je odmah intervenisao, poslao je vojsku. Poginulo je više krstaša i oduzet im je deo plena. Ovaj sukob nagnao je Petra pustinjaka, koji je već napustio Niš, da se vrati radi pregovora. U medjuvremenu 1000 njegovih krstaša izvršilo je juriš na preko mosta na glavnu kapiju niške tvrdjave. Došlo je do žestokog sukoba u kome su krstaši bili pobijeni ili podavljeni u Nišavi. Nemački izvori kazuju da je u Nišu stradalo oko 10000 krstaša i oko 2000 kola sa tovarom, dok su se ostali razbežali po okolnim brdima.

Krstaši su izgubili četvrtinu ljudi. Preostali su se pregrupirali tek kod današnje Bele Palanke. U Sofiji se 12. jula sreću sa vizantijskom pratnjom, koja ih vodi do Konstantinopolja gde stižu 1. avgusta.

Vizantijski car Aleksije I Komnin nije znao što da radi sa takvom neobičnom i neočekivanom vojskom. Prevezao ih je preko Bosfora do 6. avgusta. Aleksije Komnin je upozorio Petra da se ne upušta u borbu sa Turcima, dok ne stigne glavnina krstaša, koji su još bili na putu. Medjutim Petar Pustinjak je imao sve manji uticaj na izmorenu i izgladnelu masu ljudi.

Deo krstaša, šest hiljada Nemaca, nakon pljačke po okolini Nikeje zauzimaju slabo branjeni grad Herigordon i koriste ga kao bazu. Znajući slabosti ovog utvrdjenja Turci 29. septembra blokiraju jedini izvor vode za napajanje grada Herigordona. Posle osam dana iznureni žeđu krstaši su se predali. Preživeli su samo oni koji su prešli u islam.

Kada je u glavni krstaški logor stigla prava vest što se desilo u Herigordonu, zavladala je panika. Petar Pustnjak je tada bio na putu za Konstantinopolj da dobije snabdevanje. Većina vođa se zalagala da pričekaju Petra. Ali Žofri Burel je zapalio mase govorom da je kukavički čekati i da trebaju udariti na Turke. Njegova volja je nadvladala ostale.Cela vojska od 20.000 krstaša krenula je 21. oktobra prema Nikeji. Žene, decu i starije su ostavili u logoru.

Pet kilometara od logora na mestu gde put ulazi u usku šumovitu dolinu Turci su postavili zasedu. Kad su Turci napali nastupila je panika i dali su se u beg. Oni koji su se borili su pobijeni. Samo 3.000 sa Žofri Barelom sklonilo se u jedan stari napušten zamak. Vizantijska mornarica ih je spasila opsade. Tri hiljade Tafura se pridružila pravoj krstaškoj vojsci koju su predvodili plemići Gotfrid Bujonski, Rejmond Tuluški i Boemund Tarentski. Prema legendi je kralj Tafura, kao najhrabriji vodja krstaša, lično 1097. krunisao Gotfrida Bujonskog za kralja "oslobodjenog"Jerusalima.

No comments: