Wednesday, September 3, 2008

Polemika o pravoslavnosti


Djordje Krstic. Smrt kneza Lazara

Nakon austrijsko-turskih ratova 17. i 18. veka, reke Sava i Dunav su podelile srpsku crkvenu umetnost. Pod austrijskom vlašću je crkvena umetnost primila uticaje iz zapadne Evrope. Crkvenim slikarstvom su dominirali akademski slikara školovani uglavnom u Beču. Tokom 18. veka dominantan umetnički pravac na teritoriji Karlovačke mitropolije je bio barok. U 19. veku njega zamenjuju romantičarski pravci, naročito tzv. nazarensko slikarstvo koje je bilo popularno u Beču. Kako je 19. vek bio i period uspostave srpske drzavne i crkvene autonomije zapadna umetnost se proširila i na crkve južno od Dunava. Prve romantičarske ikone u Srbiji možemo videti u Sabornoj crkvi u Beogradu.

U isto vreme u delovima Balkana koji su ostali pod neposrednom turskom vlašću dominira tzv. zografski stil zasnovan na starim srednjovekovnim ikonopisačkim tradicijama i kanonima ali koji je često bio nevešt i tehnički lošeg kvaliteta. Akademski obrazovni slikari su ga smatrali oblikom naivne folklorne umetnosti. Tokom devetnaestog veka akademizam posteptno potiskuje zografe iz oslobodjenog dela Srbije.

Sličan sukob nastaje i u arhitekturi. Srpski arhitekti školovani na zapadu napuštaju barokni stil gradnje koji je do tada bio oficijalni stil Habsburške monarhije i grade u neovizantijskom stilu. Njima su suprotstavljeni tradicionalni graditelji koji dolaze sa juga Balkanskog poluostrva, medju kojima je najpoznatiji Andreja Damjanović autor sabornih crkava u Smederevu, Sarajevu, Mostaru i Nišu.

Niška saborna crkva je nakon višedecenijske izgradnje osvećena 1878. godine, samo dva meseca nakon oslobodjenja od Turaka. Upravo će izrada ikonostasa za ovu crkvu dovesti biti prekretnica u srpskom crkvenom slikarstvu.

Na scenu su tada stupili slikari predvodjeni Djordjem Krstićem koji koriste novi stil u slikanju ikona, akademski realizam, razvijen u minhenskoj slikarskoj školi.

Za izradu 54 ikone za niški saborni hram slopljen je 1885 godine ugovor sa Djordjem Krstićem, minhenskim djakom. Prva završena ikona pod nazivom „Smrt Kneza Lazara" je javno predstavljena i izazvala je pravi potres u srpskoj javnosti i raspravu koja je ostala poznata pod imenom „polemika o pravoslavnosti". Ova čuvena ikona izradjena u realističkom stilu, predstavlja svetog kneza Lazara na umoru, sa anđelom koji sleće po njegovu dušu. Krstićevo delo je za kratko vreme prešlo put od opšteg prihvatanja do etikete «opasno po pravoslavnost». Krstić je želeo, kako je govorio, da 'staru ideju obuče u novo ruho'. Bio je to po njegovom mišljenju put da Srbi dobiju jednu modernu interpretativnu varijantu Vizantije i nacionalnog srednjeg veka, novi nacionalni stil. Šta se dogodilo? Ova ikona nikada nije postavljena kao prestona na ikonostas niške saborne crkve. Protivnici su je smatrali suviše realističnom i tvrdili da ona vredja religijska osećanja vernika.

Djordje Miletić, tadašnji upravnik Narodnog pozorišta i književnik je komentarisao: " Taj je andjeo u horizontalnom položaju, ali u letu prema Lazaru, koji izdiše; gola mu se noga do kolena u visini ispod odeće beli; levom ga je rukom zagrlio, a desnom ga za ruku uhvatio – isto kao dva u ljubavi zanesena stvora!" Stevan Todorović je smatrao da Krstićev "andjeo, pored nakaznog crteža, izražava prostačku pojavu".

Krstić se od ovih napada branio: "Razgledajući sam stari živopis u Žiči, stari i novi živopis u Studenici, pa i živopis u mnogim drugim manastirima, ja sam sebi prikupljao obrasce i ideje koje evo sada primenjujem na niškom ikinostasu. I stranci su neki- slikari – radili u duhu vizantijskog živopisa, pa što ne bi Srbin u svojim crkvama radio onako kako su mu stari radili... Kada sam gledao po zidovima manastirskim slie starih slikara mene je poglavito zanimala misao u njima, Nesavršenost u oblicima nije mi smetala u izučavanju misli i njene predstave u celini. Našavši i shvativši misao, lako mi je bilo odenuti je savršenijim oblikom i izvesti je današnjom savremenom tehnikom."

Krstić je u nekoliko narednih godina umesto 54 uradio još samo 11 ikona pre nego što je raskinut ugovor izmedju njega i crkve. Tih 11 ikona je ocenjeno kao pogodno i one su postavljene na ikonostas zajedno sa desetinama ikona drugih slikara. "Smrt Kneza Lazara" je umesto u crkvi završila u muzeju i na taj način izbegla sudbinu ostalih Krstićevih niških ikona koje su 2001. godine izgorele u velikom požaru koji je zahvatio niški Saborni hram.

Nakon Krstićevog rada na niškom ikonostasu realisti su narednih godina zavladali srpskim crkvenim slikarstvom. Ikone Djordja Krstića, Uroša Predića i Paje Jovanovića se danas smatraju remek delima srpske umetnosti. Ipak, u isto vreme zografska neovizantijska umetnost dobija sve više prostora, da bi nakon Prvog svetskog rata potpuno preuzela primat u srpskim crkvama koje su tada gotovo isključivo gradjene u neovizantijskom stilu. Nepoverenje u zapadnu umetnost rodjeno tokom polemike o pravoslavnosti je dovelo do toga da slikari tradicionalisti koji su kopirali srednjovkovne uzore potisnu savremene akademske slikare. Svetovna umetnost u Srbiji se i dalje razvijala, prevalivši put preko impresionizma do moderne umetnosti. Medjutim, ostao je nepremostivi jaz prema ckvenom pravoslavnom ikonopisanju koje se, usavršivši tehniku, vratilo svojim srednjovekovnim uzorima sa uverenjem da je dosegnut nacionalni stil.

2 comments:

Владимир Нимчевић said...

e ne mogu ti reći kako mi je drago što sam pronašao tvoj blog. nisam još ništa pročitao, ali imam nagoveštaj da nam se interesovanja poklapaju. pogledaj molim te, ako imaš vremena moj blog i posebno ovaj post http://ljubiteljidosade.blogspot.com/2009/07/ducic-jugoslovenska-ideologija.html

Владимир Нимчевић said...

Svaka čast od tebe sam mnogo toga naučio, hvala ti druže, pozdrav sa severa Bačke!